U lingvistici, izraz “međusobna razumljivost” je način na koji se odnosi na jednu vrstu odnosa između dva jezika. Jezici su međusobno razumljivi ako govornici jednog mogu razumjeti govornike drugog bez značajnih poteškoća ili učenja. Međusobna razumljivost najčešće se nalazi među jezicima koji su međusobno usko povezani, ali blisko srodni jezici nisu uvijek međusobno razumljivi.
Postoji nekoliko različitih vrsta međusobne razumljivosti. Pojam se najčešće odnosi na međusobnu razumljivost govornog i pisanog jezika. Na primjer, govornici češkog mogu razumjeti i govorni i pisani slovački s malim poteškoćama, dok govornici slovačkog mogu razumjeti i govorni i pisani češki. Jezici mogu biti međusobno razumljivi u većoj ili manjoj mjeri. Na primjer, izvorni govornici danskog mogu razumjeti norveški i švedski samo djelomično, dok izvorni norveški govornici obično razumiju danski samo djelomično, ali švedski u mnogo većoj mjeri.
U nekim je slučajevima međusobna razumljivost potpuno ili djelomično asimetrična. To znači da je govornicima jednog jezika lakše razumjeti drugi nego govornicima drugog jezika razumjeti prvi. To je slučaj sa španjolskim i portugalskim; Govornicima portugalskog obično je lakše razumjeti španjolski nego onima koji govore španjolski razumiju portugalski. Ova poteškoća uglavnom proizlazi iz razlika u izgovoru. Ta dva jezika puno su lakša za razumijevanje u pisanom obliku onima kojima nije maternji jezik.
Neki jezici su međusobno razumljivi samo u svom govornom ili pisanom obliku. Na primjer, budući da jidiš potječe od njemačkog, govornici njemačkog jezika i govornici jidiša često mogu razumjeti jedni druge. Međutim, njemački je napisan latinskim slovima, dok je jidiš napisan hebrejskim slovima, što znači da dva jezika nisu međusobno razumljiva u svojim pisanim oblicima. Nasuprot tome, islandski i farski su međusobno razumljivi prvenstveno u svojim pisanim oblicima, budući da pisani farski potječe od islandskog. Velike razlike u izgovoru ometaju međusobnu razumljivost govornih jezika.
U nekim slučajevima, međusobna razumljivost može sugerirati da su dva jezika zapravo dijalekti istog jezika. To je slučaj u većem dijelu bivše Jugoslavije, gdje različite regije imaju različite dijalekte srpsko-hrvatskog jezika. Ti su jezici gotovo potpuno međusobno razumljivi, ali lokalna želja za različitim etničkim identitetima rezultira njihovom identifikacijom kao različitim jezicima. U nekim je slučajevima nemoguće utvrditi stupanj međusobne razumljivosti, obično u slučaju jezika bez živih govornika. Na primjer, povjesničari i povijesni lingvisti raspravljaju o tome u kojoj bi mjeri govornici staroengleskog i staronordijskog, od kojih nijedan nema živu govornu zajednicu, mogli razumjeti jedni druge.