Vankomicin je antibiotski lijek otkriven 1950-ih i nije jedan od češćih lijekova koji se prepisuju. Međutim, ima izvanredno važnu primjenu i uglavnom se može koristiti za liječenje stafilokoka rezistentnog na meticilin (MRSA) ili drugih oblika stafilokoknih infekcija koji su pokazali otpornost na druge antibiotike. U nekim slučajevima, vankomicin je neprikladan za liječenje ovih infekcija, a potrebni su još rjeđi antibiotici.
Jedan od glavnih razloga zašto vankomicin nikada nije evoluirao u popularno propisan antibiotik je taj što ne može proći kroz gastrointestinalni trakt i pravilno se apsorbirati. Samo u slučajevima kada se lijek koristi za liječenje infekcija debelog crijeva, uzima se oralno. U svim ostalim slučajevima lijek se daje intravenskom infuzijom, a to za većinu ljudi nije popularan niti razuman način uzimanja antibiotika za blage infekcije.
Drugi istaknuti razlog zašto ovaj antibiotik nije lijek prve linije je taj što može imati ozbiljne nuspojave, pa je stoga rezerviran za liječenje u slučajevima kada je uistinu potrebno. Kao rezultat toga, nosi naziv “lijek u krajnjoj nuždi”. Iako je pojava ozbiljnih nuspojava obično rijetka kod vankomicina, bolesnike treba pomno pratiti. Lijek također može imati neke nuspojave u maloj skupini korisnika koje nisu medicinski zabrinjavajuće.
Nekoliko nuspojava vankomicina koje se u većini slučajeva ne smatraju medicinski ozbiljnim uključuju blage želučane smetnje i razvoj vaginalnih gljivičnih infekcija. Veća zabrinutost postoji ako bolesnici razviju tešku bol u želucu, izražen proljev ili dožive anafilaktički (alergijski) šok reakciju na antibiotik. Neki ljudi razviju stanje, zvano sindrom crvenog čovjeka, koje se javlja za vrijeme ili odmah nakon davanja vankomicina, uzrokujući stvaranje osipa i crvenilo kože barem od vrata prema gore. Davanje antihistaminika pacijentu može pomoći u smanjenju ovog rizika.
Korištenje vankomicina može promijeniti način na koji se proizvode krvne stanice, što može rezultirati niskim razinama trombocita ili se može promijeniti broj bijelih krvnih stanica. U rijetkim slučajevima, lijek može oštetiti bubrege ili oštetiti sluh. Ovi mnogi potencijalni rizici, a ima ih mnogo više, objašnjavaju ograničenu upotrebu ovog antibiotika. Iako je dobar u iskorjenjivanju određenih infekcija, može biti težak za tijelo. Važno je napomenuti da mnogi ljudi dobro podnose ovaj lijek, te se izliječe od vrlo ozbiljnih infekcija koje odolijevaju liječenju drugim lijekovima.
Prije propisivanja antibiotika ove prirode, liječnici će vjerojatno dobiti potpunu anamnezu od pacijenta koja uključuje popis drugih lijekova koji se koriste. Ovu informaciju liječnik može iskoristiti kako bi napravio najlogičniji odabir lijeka za ozbiljnu infekciju. Izbor ponekad možda nije vankomicin, ali može biti drugi lijek koji je, s obzirom na sve medicinske okolnosti, prikladniji.