Dišač vatre je kaskader koji stvara iluziju izdisanja vatre iz svojih usta puhanjem magle zapaljivog goriva preko otvorenog plamena, obično smještenog na kraju ručne baklje. Iako je disanje vatre ponekad sastavni dio hinduističkih duhovnih ceremonija, od kasnog 19. stoljeća postalo je popularno obilježje zapadnih događaja poput cirkusa i festivala alternativne glazbe. Zasloni za disanje vatre mogu biti vizualno impresivni, ali njihova upotreba plamena i goriva može ih učiniti iznimno opasnima; stoga izvođač treba biti dobro uvježban i poduzeti sve moguće sigurnosne mjere kako bi zaštitio sebe i svoju publiku.
Prije nego izvede svoj štos, vatrogascu su potrebne dvije osnovne stvari: baklja i gorivo. Veličina, oblik i materijal baklje mogu varirati ovisno o preferencijama izvođača i razini iskustva. Neki disači započinju s bakljom izrađenom od preoblikovane žičane vješalice za kapute s fitiljem od čistog pamuka pričvršćenim na vrhu. Opet, veličina fitilja će se prilagoditi potrebama i preferencijama osobe koja diše, ali treba imati na umu da će veći fitilj rezultirati većim plamenom.
Centralno za izvođenje vratolomije u disanju vatre je gorivo. Prilikom odabira goriva važno je uzeti u obzir njegovu točku paljenja, odnosno najnižu temperaturu na kojoj će se zapaliti kada naiđe na izvor paljenja. Goriva s niskom točkom paljenja mogu se potencijalno zapaliti blizu lica, stvarajući veći rizik od izgaranja protupožarnog ventila; stoga se ova goriva, koja uključuju tvari poput butana, etilnog alkohola i benzina, obično izbjegavaju. Mnogi se dišutelji slažu da su najprikladnija goriva za performanse kerozin i ulje za lampe, koji imaju visoke točke paljenja u usporedbi s drugim potencijalnim gorivima.
S ovim alatima vatrogasac može izvesti svoju iluziju. Držeći svoju baklju u jednoj ruci, trebao bi zapaliti fitilj, a zatim usmjeriti plamen dalje od svog tijela. Zatim bi trebao uzeti malu količinu goriva u usta, pazeći da je ne proguta, i raspršiti gorivo kroz usne prema plamenu u laganoj magli. Kada se maglica goriva susreće s plamenom baklje, brzo će se zapaliti, stvarajući dojam da je odušnik izdahnuo vatru. Nakon disanja treba odmah obrisati usta i lice krpom otpornom na plamen kako bi uklonio sve tragove goriva, smanjujući rizik da će se zapaliti ako mu perjanica povuče natrag prema njemu.
Kako onaj koji diše vatru stječe iskustvo, može prilagoditi svoju tehniku kako bi stvorio široku paletu vratolomija. Na primjer, mogao bi naučiti usmjeriti plamen plamena prema tlu ili ga oblikovati u luk ili krug. Mogao bi raditi s jednim ili više drugih disača, izvodeći sinkronizirane vratolomije ili prebacujući perjanice naprijed-natrag.
Imperativ je da osobe koje dišu imaju na umu sigurnosne rizike povezane s vatrom. Možda je najhitnija od njih potencijalna šteta koju može uzrokovati gutanje goriva. Čak i takozvana “sigurnija” goriva poput kerozina mogu uzrokovati mučninu, glavobolju i ozbiljnije stanje poznato kao kemijska upala pluća ako se uvuku u pluća. Osim gore spomenutih rizika od opeklina koji prate goriva s niskom točkom paljenja, dugotrajno uzimanje mnogih od ovih tvari može potencijalno dovesti do raka ili sljepoće.
Konačno, osoba koja diše treba poduzeti mjere opreza kako bi smanjila rizik od zapaljivanja sebe, svoje publike ili svoje okoline. Trebao bi nositi vatrootpornu odjeću i držati se podalje od gledatelja. Osim toga, prije izvođenja vratolomije trebao bi pregledati svoju okolinu, prilagođavajući se potencijalnim rizicima od požara kao što su grane drveća i jak vjetar. Prije nastupa u javnosti, osoba koja diše treba najprije steći značajnu količinu vježbe, ako je moguće pod vodstvom iskusnog izvođača. No, bez obzira na nečije iskustvo, potrebno je zapamtiti da su u tako opasnoj umjetničkoj formi nesreće uvijek moguće.