Vermikulit je hidratizirani bazaltni mineral s nekim neobičnim svojstvima zbog kojih je postao popularan u industrijskoj proizvodnji od ranih 1900-ih. Mnogi potrošači vjerojatno stupaju u interakciju s vermikulitom, budući da se koristi kao punilo u širokom spektru proizvoda, a također se može naći u stvarima poput izolacije, upijajućih materijala i mješavina tla. Izravan kontakt s vermikulitom je relativno rijedak, budući da se koristi kao sastavni, a ne kao primarni sastojak, iako ljudi koji rade s nekim oblicima izolacije mogu rukovati vermikulitom.
Dvije su zanimljive stvari o vermikulitu koje ga čine poželjnim proizvođačima. Prva je njegova fizička struktura, koja ima oblik kristalnih slojeva poput liskuna. Drugi je voda zarobljena unutar vermikulita. Ako se mineral zagrijava, voda se pretvara u paru, prisiljavajući mineral da se širi, a slojevi se sklapaju poput harmonike, stvarajući niti od vrlo laganog, poroznog materijala. Kada se koristi vermikulit, obično se zagrijava kako bi se proširio, u procesu poznatom kao piling.
Naziv “vermikulit” potječe od latinske riječi za crva, što se odnosi na crvljive niti materijala koje nastaju kada se vermikulit ljušti. Ovo svojstvo bilo je dobro poznato ljudima u 19. stoljeću, iako se tretiralo kao novost, a ne kao potencijalno koristan mineral sve dok ljudi nisu shvatili njegov potencijal za stvari poput izolacije i miješanja betona. Mineral je, uzgred, nazvao Thomas Webb 1924. Formalno je poznat kao hidratizirani laminarni magnezij-aluminij-željezni silikat, što je prilično zalogaj.
Neki ljudi su izrazili zabrinutost zbog vermikulita. Mineral sam po sebi nije štetan, ali često sadrži nečistoće koje nisu zdrave, poput azbesta. Osim toga, proces pilinga može stvoriti silikatna vlakna koja bi mogla biti opasna za udisanje. Budući da uklanjanje nečistoća iz minerala nije stvarno izvedivo, ljudi bi trebali pažljivo rukovati vermikulitom kako bi se smanjila moguća izloženost zdravstvenim rizicima. Prilikom rukovanja tvarima poput izolacije treba nositi zaštitu za nos i usta kako ljudi ne bi udisali sitne krhotine silikata koji bi im mogli oštetiti pluća.
Jedan od najvećih izvora vermikulita u povijesti bio je rudnik u vlasništvu WR Gracea u Libbyju, Montana. Iako je ovaj rudnik sada zatvoren, vermikulit se može naći u drugim regijama Sjedinjenih Država, poput Virginije. Postoje i veliki rudnici u Južnoj Africi, Kini i Australiji. Ovisno o tome gdje se vadi, mineral može imati veće ili manje nečistoće.