Veto na stavku je mogućnost koja se daje guverneru ili čelniku zemlje da odbije određene dijelove zakona koji dolaze prije nego što čelnik potpiše zakon. Ovu ovlast naširoko koristi većina guvernera država u SAD-u, a nju često traži i predsjednik SAD-a (POTUS). Kongres je 1996. nakratko dao ovlasti veta na linijsku stavku predsjedniku Clintonu, ali mogućnost odbijanja dijelova zakona osporili su sudovi i proglasili neustavnim. Oni koji se protive vetu na stavku tvrde da on predsjedniku i izvršnoj grani vlade daje previše ovlasti.
Razlog zašto veto na stavku ostaje tako važna tema rasprave je pretežno dvostranački sustav u američkom Domu i Senatu. Postoji nekoliko senatora i zastupnika koji su neovisni ili su izabrani prema drugoj stranačkoj pripadnosti, ali većina njih su ili demokrati ili republikanci. Budući da ove dvije stranke često predstavljaju suprotne strane političkog spektra, gotovo ravnomjeran rascjep dviju stranaka u bilo kojem Domu može značiti da određeni zakoni nikada ne bi mogli biti usvojeni. Kako bi se olakšalo usvajanje prijedloga zakona, može se dogoditi mnogo političkih kolanja i dogovaranja, s raznim senatorima ili zastupnicima koji dodaju u zakon stvari koje zapravo nemaju puno veze s njim. Senator može pristati podržati prijedlog zakona, osobito ako mu dopušta posebno financiranje projekata za kućne ljubimce ili stvara druge zakone koje on ili ona podržava.
Kad bi POTUS-u bila odobrena mogućnost veta na stavku, veliki dio ovog političkog “dilovanja” bi pao na stranu. Predsjednik je mogao odobriti izvorni prijedlog zakona i staviti veto na sve posebne dogovore koji su rezultirali većinom glasova. Kongres to dobro zna i zna da bi bilo puno teže dobiti podršku za prijedlog zakona ako se ne mogu ponuditi ustupci drugoj političkoj stranci. Drugi članovi Kongresa mogli bi jamčiti bilo kakve zahtjeve za financiranje ili druge odredbe zakona, ali ne bi bilo jamstva predsjednika da će on odobriti te zahtjeve ili odredbe. Zapravo, POTUS vjerojatno ne bi odobrio takve zahtjeve, pogotovo ako bi se činili da nisu u skladu s njegovim vlastitim političkim ciljevima.
Davanje statusa veta na stavku POTUS-u moglo bi dovesti do toga da vrlo malo zakona ikada postane zakon, pogotovo ako Dom ili Senat imaju gotovo jednak broj članova ili većinu članova iz jedne političke stranke. Na primjer, ako je Dom 75% republikanac, a Senat 75% demokrat, bilo bi iznimno teško donijeti bilo koji zakon koji bi se na bilo koji način smatrao stranačkim. Treba napomenuti da ponekad članovi političkih stranaka gotovo jednoglasno podržavaju donošenje zakona i ne glasaju po stranačkoj liniji.
S druge strane, postoje 43 države u SAD-u koje svojim guvernerima daju mogućnost veta na stavku. Oni koji podržavaju davanje ove ovlasti POTUS-u sugeriraju da guverneri obično ne zlorabe svoje ovlasti, te da se zakoni i dalje redovito donose u tim državama. Pristaše nadalje tvrde da ova ovlast potiče veću suradnju u državnim zakonodavnim tijelima u stvaranju zakona koji neće biti predmet djelomičnog veta. Oni koji se protive davanju ove ovlasti POTUS-ovom šalteru tvrde da je to jednostavno previše ovlasti za izvršnu vlast vlade, te omogućuje predsjedniku da djeluje na autokratski, a ne na demokratski način.