Prvi put dokumentiran još u 16. stoljeću, vibrato je glazbeni izraz koji se koristi za opisivanje promjene između dvije visine tona koja se događa u dosljednom, kolebljivom obrascu. Kada se mijenja brzina i varijacija oscilirajuće visine, stvaraju se različiti efekti i te promjene daju karakter i utječu na raspoloženje glazbenog djela koje se izvodi. Promjena koja se događa u brzini tona naziva se “brzinom vibrata”, dok se količina u kojoj se visina mijenja naziva “opseg vibrata”. Glazbeni efekt se ostvaruje kako tijekom pjevanja, tako i prilikom sviranja glazbenog instrumenta.
Za postizanje vibrata tijekom pjevanja važno je da pjevač postigne pravu količinu pritiska u svakom dahu. To se postiže korištenjem trbušnih mišića i drugih područja potpornog sustava, kao što su donji trbušni mišići. Implementacijom ovih mišića, glazbeni učinak rezultira onim što se često naziva “otvorenim grlom”. Otvoreno grlo nastaje kada se otvori ždrijelo ili grlo, koje se spaja s nosnim komorama i ustima. Također rezultira zatvorenim glasnicama, a kombinacija zatvorenih akorda, otvorenog grla i tlaka daha reguliranog potpornim sustavom stvara oscilirajući efekt.
Pjevač može poboljšati vibrato vježbanjem glazbenih tehnika izvođenja tako da glazbeni efekt postane prirodan dio pjevanja. Jedna uobičajena i jednostavna tehnika uključuje stavljanje ruku ispod prsnog koša i lagano guranje unutra i van dok pjevate notu u jednoj toni. Koristeći ovu tehniku, pjevač može proizvesti efekt kolebanja i može vježbati mijenjanje brzine kojom nota oscilira između tonova. Vibrato koji teče bez napora nastat će kada pjevač može prijeći između dvije visine otprilike šest puta u sekundi.
Dok je glazbena tehnika popularno povezana s pjevanjem, ona se provodi i kod sviranja glazbenog instrumenta. Poput pjevanja, instrumentalni glazbenici će se kolebati između dvije visine tona u tehnici koja se zove “vibrato prstima”. Kako bi stvorio ovaj efekt na gudačkom instrumentu, glazbenik će držati žicu pritisnutom i svirati notu dok pomiče žicu gore-dolje na dasci. Slično, učinak se može postići na drvenom puhačkom instrumentu stavljanjem prstiju na i s otvora instrumenta brzim, vibrirajućim pokretom, ili alternativno, moduliranjem količine protoka zraka u instrument. Modulacija zraka postiže se pomicanjem jezika naprijed-nazad u ustima ili kontroliranjem grla i trbušne regije.
Limeni svirači također mogu postići kolebanje između dva tona ili promjenom embouchurea, ili napetosti mišića lica, ili tresenjem instrumenta naprijed-natrag prema ustima. Promjenom embouchurea i promjenom oblika usana ili položaja čeljusti, puhači mogu postići “vibrato usana”. Alternativno, tresenjem instrumenta naprijed-natrag mijenja se količina pritiska između usana i usnika, što također stvara oscilirajući efekt.