U Drugom svjetskom ratu milijuni Amerikanaca i Britanaca bili su potaknuti da zasade pobjedničke vrtove, privatne vrtove u svojim dvorištima i prazne parcele koje su dizajnirane da smanje potražnju za svježim proizvodima. Uzgajajući vlastitu hranu, ljudi su također mogli nadopuniti svoje obroke, koji su ponekad bili ograničeni kako bi se osiguralo da vojnici imaju dovoljno hrane. Britanska i američka vlada također su koristile koncept vrta pobjede kao pojačivač morala, ilustrirajući da svaki građanin može na neki način doprinijeti ratnim naporima.
Ideja iza pobjedničkog vrta, sa stajališta vlade, bila je da poticanjem ljudi da sami uzgajaju hranu, vlada može postići niže cijene proizvoda. To bi zauzvrat dovelo do smanjenja troškova kada je riječ o opskrbi vojnika. Uzgajajući hranu, građani su također nadoknađivali manjak uzrokovan nedostatkom radne snage za obradu polja i velikom potražnjom za poljoprivrednim proizvodima od strane vojske. Vrtovi pobjede također su predstavljali točku oko koje su se građani mogli okupiti, promičući sudjelovanje zajednice u ratnim naporima.
Vrtovi pobjede nicali su na svakojakim mjestima. Vrtovi u dvorištu bili su uobičajeni, a neke su zajednice preuzele prazne parcele i pretvorile ih u pobjedničke vrtove za vrijeme trajanja rata. Nekoliko gradova je također posvetilo prostore u javnim parkovima, poput poznatog londonskog Hyde Parka, osnivanju pobjedničkih vrtova, popularizirajući tu ideju i osiguravajući prostor za ljude kojima je nedostajalo prostora za vrt.
Više od 20 milijuna ljudi samo u Sjedinjenim Državama zasadilo je pobjedničke vrtove tijekom Drugog svjetskog rata, a ti su ratni vrtovi bili glavni izvor hrane za mnoge obitelji. Namirnice iz Pobjedničkog vrta koje se nisu odmah konzumirale mogle su se sačuvati za buduću upotrebu ili dati ugroženim članovima zajednice, a neki su vrtovi pobjede postali vrlo uspješni, zahvaljujući trudu zajednice.
Na kraju rata, pokret pobjedničkih vrtova uglavnom je napušten, jer su ljudi očekivali da će se opskrba hranom vratiti na prijeratnu razinu. Zapravo, Britanija se posebno borila s nestašicom hrane nekoliko godina nakon rata, jer je trebalo neko vrijeme da se ugari vrate u punu proizvodnju. U kasnijoj polovici 20. stoljeća pokret pobjedničkih vrtova doživio je preporod, sa zagovornicima za lokalno uzgojenu, organsku hranu potičući ljude da sade pobjedničke vrtove kako bi se opskrbili hranom i promovirali lokalna sredstva proizvodnje.