Spektar vidljive svjetlosti je raspon svjetlosti koji je vidljiv ljudskom oku, a odgovoran je za boje koje vidimo. Spektar se sastoji od svjetlosnih valova u rasponu od približno 700 nanometara do 400 nanometara. Izvan ovog spektra vidljive svjetlosti, na donjem kraju frekvencija, nalazi se infracrveno svjetlo. Na višem kraju, nevidljivo svjetlo je poznato kao ultraljubičasto.
Na samom spektru vidljive svjetlosti, svaka boja koju vidi ljudsko oko predstavlja malo drugačiju valnu duljinu svjetlosti, a glavne podjele tih valnih duljina mogu se vidjeti kao duga. U fizici se valna duljina definira kao udaljenost od točke duž vala do sljedeće slične točke, obično mjerena između vrhova ili udubljenja. Valna duljina na donjem kraju bit će nijansa crvene. U sredini će valne duljine biti predstavljene zelenom ili plavom, a na visokom kraju nijansom ljubičaste.
Bijelo svjetlo nastaje kada se sve valne duljine vidljivog spektra kombiniraju zajedno. To je najčešći oblik vidljive svjetlosti. Crna je, naravno, nedostatak vidljive svjetlosti. Bijela svjetlost se može podijeliti i razdvojiti na različite valne duljine, ili se svjetlost može apsorbirati i reflektirati natrag samo na određenim valnim duljinama.
Odraz određenih valnih duljina duž vidljivog spektra je način na koji se boje najčešće vide. Na primjer, ako osoba gleda knjigu s crvenim koricama, zapravo vidi odraz crvenih svjetlosnih valova koji se usmjeravaju natrag na njih. Ostale valne duljine vidljivog spektra apsorbiraju se u korice knjige. Gledatelju se vraća samo crvena, koja je valna duljina niže frekvencije. Da je naslovnica knjige crna, to bi značilo da se valovi na vidljivom spektru ne reflektiraju.
Iako postoje stvari kao što su infracrveni detektori i ultraljubičasto svjetlo koje otkrivaju slike koje ljudi mogu vidjeti, one uistinu ne omogućuju ljudima da vide dalje od vidljivog spektra. Umjesto toga, ovi alati jednostavno pružaju ekvivalent vidljivog spektra, koristeći slike lažnih boja. To pomaže pojedincima razumjeti da postoje druge valne duljine svjetlosti u svemiru koje se ne mogu vidjeti, a također može pomoći u objašnjenju stvari poput vremenskih obrazaca i astronomskih promatranja. Takve se tehnike također koriste u forenzičkoj znanosti za otkrivanje organskog materijala koji se inače ne bi mogao vidjeti.
Iako su neki oblici svjetlosti izvan vidljivog spektra, to ne znači da nemaju utjecaja na žive organizme. Na primjer, ultraljubičasto svjetlo je često odgovorno za izazivanje opeklina i oštećenja kože, ali također može biti od pomoći. Ultraljubičasto svjetlo se često koristi za liječenje sezonskih afektivnih poremećaja kod ljudi, a koristi se u rasadnicima za poticanje rasta vegetacije.