Virtualni strojevi postoje od 1960-ih, ali su široko rasprostranjeni tek od kasnih 1990-ih. Virtualni stroj je replika izvornog fizičkog stroja, a više virtualnih strojeva može postojati na jednom fizičkom računalu. Softver emulira sve dijelove stroja, uključujući hardver i upravljačke programe za ulaz/izlaz (I/O). Koristeći virtualnu migraciju, cijeli računalni sustav može se migrirati na novi hardver bez potrebe za promjenama softvera. To uvelike pojednostavljuje nadogradnju operacijskog sustava (OS) i oporavak od katastrofe, kao i smanjenje operativnih troškova tehnologije za poslovanje.
Migracija podataka i softvera sa starog operativnog sustava na novi može dovesti do brojnih nepredviđenih komplikacija. Upravljački programi za I/O uređaje mogu biti nekompatibilni, stariji programi možda neće raditi na novom OS-u ili može doći do sukoba aplikacija. Praktično migriranje sustava može omogućiti članovima osoblja za podršku da u potpunosti testiraju i otklone pogreške u novom OS-u prije nego što se pokrene.
Pokretanje financijskih programa, baza podataka ili aplikacija za korisničku podršku na istom računalu može biti rizično. Kada se program sruši na računalu, to može negativno utjecati na svaku drugu pokrenutu aplikaciju. Ako se jedan fizički stroj koristi za hostiranje više aplikacija, pad programa može biti katastrofa. Praktično premještanjem svakog kritičnog programa na vlastiti virtualni stroj, oporavak od rušenja je pitanje ponovnog pokretanja jednog virtualnog sustava, ostavljajući ostale aplikacije netaknute i pokrenute.
Programeri mogu testirati aplikaciju na više operativnih sustava na istom fizičkom računalu. Virtualna računala s operacijskim sustavima Windows®, Linux i Macintosh® mogu se postaviti na jedno fizičko računalo. Koristeći virtualnu migraciju, softver se može testirati na svakoj platformi. Otklanjanje pogrešaka je pojednostavljeno jer se svaki virtualni OS može ponovno pokrenuti ili podesiti bez utjecaja na bilo koju drugu platformu.
Virtualna migracija može se koristiti za postavljanje starog naslijeđenog softvera na novim sustavima. Tvrtke bi možda željele zadržati stari, ali stabilan sustav, ali bi ga možda željele pokrenuti na novom hardveru. Virtualna migracija može omogućiti premještanje cijelog softverskog sustava na particiju na novom hardveru jer su virtualni sustavi neovisni o hardveru. Novi OS može se koristiti za hostiranje naslijeđenog sustava na virtualnom stroju.
Operativni troškovi se smanjuju korištenjem virtualne migracije. Tvrtke mogu kupiti manje poslužitelja visokih performansi dok na svakom virtualno hostiraju više od jedne potpuno neovisne aplikacije. To omogućuje održavanje baze podataka ili ažuriranja aplikacija bez ometanja drugih kritičnih aplikacija. Uz manji broj fizičkih sustava, potrebno je manje članova osoblja za podršku hardveru.
Oporavak od katastrofe može se pojednostaviti virtualnom migracijom i može biti jednostavan kao pokretanje softverskog programa. Nije važno je li hardver drugačiji na sustavu za oporavak. Sve hardverske konfiguracije, firmver, OS i aplikacije su virtualizirani, tako da se potpuno zrcaljeni sustav može postaviti na bilo koje fizičko računalo.