Žučna retorika je vrsta govora ili diskursa koji je zajedljiv i zajedljiv u svojoj kritici percipirane krivnje. Takvi govori ili spisi mogu biti usmjereni na pojedince, grupe ili fenomene. U tom smislu vrlo je slična nasilnoj retorici, iako nije poziv na nasilje. Umjesto toga, oštrina kritike dolazi od riječi kojima se opisuje problem.
Retorika je oblik diskursa koji nastoji uvjeriti druge u stajalište ili ideju. Može se koristiti u govorima ili u pisanju, ali u oba oblika to je jednosmjerno gledište koje ne uključuje raspravu. Rečeno, neka retorika će dopustiti govore i protu govore. Svrha takve retorike je uvjeriti ljude da slijede nešto, glasaju za nešto, napuste nešto ili čak nešto unište.
Izraz “vitriolska retorika” dolazi od “vitriol” zbog svoje korozivne prirode. Vitriol je povijesni naziv za sumpornu kiselinu, koja se koristila još od vremena Dioskorida i Plinija Starijeg. Čini se da primjena termina na retoriku datira od sredine 19. stoljeća.
Nasilna retorika razlikuje se od žestoke retorike po tome što poziva na nasilje nad metom, bilo figurativno ili stvarno. Zajedljiva priroda žučne retorike znači da retoričar koristi drugačiji skup ciljeva i jezičnih alata. Glavna svrha ovakvog diskursa je uništiti metu riječima, što ga čini bližim satiri, ali bez humora.
Diskurs može biti zajedljiv, a da ne bude ljuta retorika. Zajedljiva retorika ne izaziva udarce kada je u pitanju kritiziranje nečega, kao što je društvena nejednakost ili loše ponašanje drugih. U politici se često koristi za kritiziranje oporbene politike i kreatora politike. Kada se radi dobro, kritika spušta sve nedostatke mete; kada se radi loše, to se samo čini kao niz uvreda.
Ono što bijesnu retoriku vodi korak dalje je uporaba grubog jezika koji nadilazi blijedo. To uključuje otrovan jezik koji uistinu vrijeđa protivnike, ljude i koncepte koji se kritiziraju. To je aktivan pokušaj vrijeđanja. To znači da je retoričar, dok je osmišljavao svoj govor, posebno birao riječi koje su osmišljene da povrijede i provociraju.
Upotreba takvog jezika utječe na druge, a tu se često povezuje s nasilnom retorikom. Iako ne postoje izravni pozivi na akciju, žestoke su riječi osmišljene da potaknu reakcije kod ljudi koji su ili osjetljivi na ta pitanja ili koji su već protivnici ideje ili osobe. To znači da kada se nešto nasilno učini protiv te organizacije ili pojedinca, retoričar se može okriviti da je to potaknuo.
Neki se ljudi pitaju zašto se takav jezik tolerira u mainstream tisku, na televiziji i među ljudima koji bi trebali biti uzori. U mnogim zemljama retoričari mogu koristiti takav zapaljivi jezik jer su zaštićeni zakonima o slobodi govora i zato što ne pozivaju na izravnu akciju ili nasilje protiv drugih. Gdje treba povući granicu između prihvatljivog i neprihvatljivog govora stalna je rasprava u većini društava.