Vizualna spoznaja pokriva mnoge aspekte kao što su prepoznavanje lica, scene i objekata, vizualna pozornost i pretraživanje, vizualno prepoznavanje riječi i čitanje, kontrola pokreta očiju i aktivni vid, kratkoročno i dugotrajno vizualno pamćenje i vizualne slike. Spoznaja se odnosi na način na koji pojedinac stječe i obrađuje informacije, a oni koji se okreću vizualnom kognitivnom stilu radije obrađuju vizualne informacije nego, na primjer, akustične ili verbalne informacije. Postoji nekoliko strategija koje se mogu koristiti prilikom obrade vizualnih informacija
Spoznaja znači mentalne procese kao što su pamćenje, pričanje, rješavanje problema i donošenje odluka. Vizualna spoznaja odnosi se na način na koji mozak reagira na vizualne podražaje; drugim riječima, subjektivni proces gdje viđenje postaje, kroz objektivni proces, objekt, riječ ili sjećanje. Prije nego što se spoznaja može dogoditi, mora postojati neka vrsta senzornog unosa – u ovom slučaju, vizualnog. Ono što oko vidi nije, recimo, vaza. Ono što oko vidi je niz linija, oblika i boja. Tek kada ta informacija dođe do mozga i bude obrađena, oblik postaje zaobljena lončarska vaza. Ovo može zvučati kao jednostavan proces, ali nije.
Definiranje oblika kao vaze rezultat je vizualne spoznaje, ali zaključak do kojeg se došlo jednako je lako mogao biti vrč za vodu ili svijećnjak. Svaka odluka se uglavnom donosi tako što se prvo odbacuju sve druge mogućnosti, što je pak posljedica iskustva, pristranosti ili čak hira. Ova vrsta obrade informacija uzima u obzir vizualne domene poput dubine i svjetlosti te dinamičke domene kao što su kretanje i intencionalnost.
Vizualna spoznaja shvaćana je ozbiljno tek od kasnih 1980-ih, kada su, uglavnom zahvaljujući tehnološkom napretku, otkriveni novi i izvanredni aspekti obrade vizualnih podražaja. Međutim, ljudski vid još uvijek postavlja mnoga pitanja. Istraživanja su pokazala da osoba ne može vidjeti nešto iako možda gleda točno u to ako se u isto vrijeme koncentrira na neki drugi vizualni obrazac. Jedna studija je pokazala da ljudi nisu svjesni onoga što je u njihovom vidnom polju 99% vremena, ali ljudska bića misle da uvijek mogu vidjeti sve. To se događa zato što ako osoba treba nešto vidjeti, nizom brzih pokreta očiju može obraditi sve vizualne informacije koje su joj potrebne u tom trenutku. Mozak konstruira vizualni upit i tako se vrši vizualna pretraga kako bi se taj upit zadovoljio.