Vizualno hvatanje je fenomen u ljudskoj percepciji gdje se ljudi najviše oslanjaju na vizualne slike i stvari koje vide dominiraju njihovim razumijevanjem scene. Ako se nešto čini nedosljednim ili nema smisla, mozak to može nesvjesno izgladiti, oslanjajući se na vizualno hvatanje kako bi odlučio kako interpretirati informaciju na način koji će izgledati logično. Svijest o ovoj neobičnosti ljudske percepcije krije se iza brojnih scenskih trikova i podvala, a također može objasniti ljudsko ponašanje u nekim sredinama.
Jedan od najpoznatijih primjera vizualnog hvatanja je ventrilokvizam. Kada glumac i lutka sjede zajedno na pozornici, a glumac manipulira lutkinim ustima dok govori, publika će percipirati govor kao da dolazi iz lutke. Za dobro izvođenje ovog trika potrebna je određena vježba, jer ventrilokvist želi što manje pomicati usta, prisiljavajući ljude da percepciju prenesu na lutku kako bi objasnili odakle glas dolazi.
Drugi trikovi na pozornici koriste ovu taktiku, ili koriste vizualne distrakcije da sakriju aktivnosti na pozornici ili se oslanjaju na vizualno hvatanje kako bi izravno prevarili ljude. U psihologiji, ovaj koncept također ima važnu primjenu u razumijevanju kako ljudi percipiraju stvari. U kinima, na primjer, ako istraživač pita sudionike odakle dolazi zvuk, oni će pokazati na ekran, iako se zvučnici mogu nalaziti u stražnjem dijelu sobe ili uz zidove. Oni vide pokretne usne, eksplozije i druge događaje na ekranu i povezuju zvuk sa slikom.
Dominacija vida u ljudskoj percepciji također može imati zanimljive implikacije za neke oblike terapije. Neki ljudi doživljavaju stanje koje se naziva sindrom fantomskog uda, gdje doživljavaju senzorni unos od amputiranog uda. Jedan vrlo učinkovit tretman je zrcaljenje, gdje pacijent radi sa ogledalom i netaknutim udom. Dok pacijent pomiče netaknuti ud u zrcalu, vizualno hvatanje preuzima kontrolu, zbog čega se osjeća kao da pomiče amputirani ud, iako ga zapravo nema. Koristeći ovu tehniku, terapeuti mogu pomoći pacijentima u upravljanju sindromom fantomskih udova.
Vizija je sama po sebi složen izvor senzornog unosa i brojne stvari mogu ometati vizualnu percepciju. Mozak mora biti sposoban vrlo brzo obraditi ogromne količine dolaznog vizualnog materijala i vješt je u probiranju tih informacija kako bi pronašao najsmislenije podatke. Na primjer, ljudi obično mogu vrlo brzo prepoznati ljudska lica na sceni, što je izrazita evolucijska prednost, budući da ljudi moraju biti u stanju brzo prepoznati pripadnike svoje vrste.