Vjerojatni uzrok je koncept koji se najčešće pojavljuje u pravnom kontekstu u Sjedinjenim Državama, gdje Četvrti amandman uključuje posebnu referencu na vjerojatni uzrok. Odnosi se na razumno uvjerenje da je zločin počinjen i da određena osoba može biti umiješana ili odgovorna, te se koristi kao osnova za pravnu pretragu ili uhićenje.
Četvrti amandman kaže da „Pravo ljudi da budu zaštićeni u svojim osobama, kućama, dokumentima i stvarima, od nerazumnih pretraga i zapljena, neće biti povrijeđeno, niti će se izdavati nikakvi Nalozi, ali na temelju vjerojatnog razloga, potkrijepljenog prisegom ili afirmaciju, a posebno opisivanje mjesta koje se traži, te osoba ili stvari koje treba oduzeti.” To se tumači tako da se ljudi i njihova imovina ne mogu pretraživati bez vjerojatnog razloga, te da se ljudi mogu uhititi ili pritvoriti samo kada su zadovoljeni standardi vjerojatnog razloga.
U slučaju kada službenici za provođenje zakona žele ishoditi nalog za pretres osobe ili prostorija ili za uhićenje, moraju sucu dokazati da bi se svaka razumna osoba složila da postoje razlozi za nalog. Dokazi kao što su rezultat kriminalističke istrage, iskazi svjedoka i dokumentirana zapažanja provođenja zakona mogu se koristiti kao osnova za vjerojatni uzrok. Sudac vaga ove informacije kako bi utvrdio bi li nalog bio u skladu s Ustavom prije izdavanja naloga, a mnogi poriču nalog ako smatraju da nema dovoljno informacija da ga opravdaju.
Policijskim službenicima je također omogućena ograničena zadržavanja i pretrese ako osnovano sumnjaju da je počinjeno kazneno djelo. Na primjer, ako policijski službenik kasno navečer vidi vozača kako plete na cesti, policajac može povući vozača i zatražiti od vozača test prisebnosti. Isto tako, ako službenik uoči prijetnju sigurnosti, nekoga se može pretražiti bez naloga sudaca.
Nije nužno potrebno dokazati izvan razumne sumnje kada se zadovoljavaju standardi za vjerojatni uzrok. To dolazi kasnije, kada se slučaj dovede na suđenje. Prema zakonima koji nude pravilan postupak i pošteno suđenje, tužiteljstvo u predmetu mora pokazati poroti da u predmetu nema sumnje ili nejasnoće, te da ako osudi, doista osuđuje pravu osobu. Standardi osude posebno su visoki u kaznenim predmetima, uvažavajući činjenicu da bi pogrešna osuda mogla imati razoran utjecaj na nečiji život.