Timeshifting ili timeshifting praksa je u kojoj ljudi izrađuju kopije medija za slušanje ili gledanje kasnije u vremenu. Na primjer, netko bi mogao postaviti digitalni videorekorder (DVR) za snimanje televizijskog programa koji će se emitirati dok je osoba na poslu, kako bi kasnije mogla gledati program. Ova praksa je izazvala određene kontroverze, uključujući nekoliko tužbi u kojima se raspravlja o njezinoj zakonitosti i utjecaju na radiodifuznu industriju.
Jedna od najkritičnijih sudskih odluka u vezi s vremenskim pomakom donesena je 1984. godine u odluci Betamaxa, u kojoj je američki sud utvrdio da je pomicanje vremena pošteno korištenje. Sud je donio odluku na temelju pretpostavke da će se vremenski pomaknuti program koristiti samo za osobnu upotrebu, te da se neće kopirati niti distribuirati. Sve dok je netko legalno pristupao programiranju, bilo bi mu dopušteno da ga snimi za buduće gledanje.
Televizijske emisije obično vremenski pomaknu ljudi s zauzetim rasporedom koji ne žele propustiti epizodu ili koji žele gledati u drugo vrijeme. Ljudi također mogu vremenski pomaknuti druge vrste programa na televiziji ili radiju, snimajući program na koji god uređaj za pohranu smatraju najprikladnijim. Mnogi uređaji dizajnirani za pomicanje vremena također omogućuju korisniku da preskoči reklame i reklamne programe.
Dobavljači medija pokušali su tvrditi da je pomicanje vremena štetno za njihov posao, ali ti se argumenti općenito odbacuju u pravnim mjestima. Pomicanje vremena zasigurno je promijenilo način na koji televizijske mreže izračunavaju broj gledanosti. Povijesno gledano, mreže su se mogle osloniti na statistiku na temelju toga tko je gledao program dok se emitirao. Sada su mreže prisiljene uzeti u obzir brojeve ljudi koji su gledali emisiju u različito vrijeme, koristeći uređaj za pomicanje vremena, a vremenski pomaknuti brojevi ponekad se mogu zbrajati s popularnim emisijama.
Postoje neke zakonske siva područja u svijetu pomicanja vremena, a čini se da su neka od tih područja namjerno ostavljena sivim zbog zabrinutosti oko provedbe. Na primjer, ako netko snimi svaku pojedinu epizodu emisije i čuva je, to bi moglo prijeći granicu od pomicanja vremena do skladištenja programa. Mreža bi mogla tvrditi da ova praksa šteti prodaji ako je program objavljen na DVD-u ili kućnom videu. Međutim, jedini način da se dokaže da netko skladišti televizijski program je da izvrši pretres u njegovom ili njezinom domu, što bi se moglo smatrati kršenjem privatnosti.