Zajednička imenica jednostavno identificira osobu, mjesto ili stvar na uobičajen, opći način bez potrebe za velikim slovima. Nasuprot tome, vlastite imenice koriste se za identifikaciju određene osobe, mjesta ili stvari i obično zahtijevaju veliko slovo. Na primjer, kada se govori o bilo kojem “zoološkom vrtu” koristi se zajednička imenica, ali kada se govori o “zoološkom vrtu u San Diegu” umjesto nje koristi se vlastita imenica.
Glavni razlikovni čimbenik pri identificiranju zajedničkih imenica je kako one opisuju nešto, neko mjesto ili nekoga. Zajedničke imenice “pjevač” ili “predsjednik” postaju pravilne i pišu se velikim slovom kada se koriste konkretnije kao “Madonna” ili “Barack Obama”. Uobičajen je i generički izraz poput “komoda” dok se ne doda naziv robne marke, kao što je “Broyhill®”.
Obično kojem prethodi član, kao što su “a”, “an”, “the”, “this” ili “that”, zajednička imenica može opisati jednu osobu, mjesto ili stvar, kao i nekoliko odjednom. Kada zajednička imenica ima učinak grupiranja, naziva se zbirna imenica. Na primjer, ova rečenica prikazuje zajedničku imenicu koja je također zbirna imenica: “Tim je pobijedio u igri.”
Kada se zajednička imenica sastoji od više riječi, naziva se složena imenica. “Vatrogasac je stigao u kuću” koristi zajedničku složenu imenicu. Drugi primjeri su “policajac”, “ploča” i zajedničke imenice koje mogu biti dvije riječi, kao što su “sladoled” ili “svemirska postaja”. Oni se također nazivaju imeničkim frazama.
Ključna razlika je u tome što su zajedničke imenice generalizirani pojmovi, a vlastite su specifične. Velika slova pomažu čitatelju da napravi tu razliku. Zajedničke imenice neće se pisati velikim slovima osim ako se ne pojavljuju na početku rečenice ili kao dio naslova.
Zajedničke imenice također mogu biti apstraktne ili konkretne, brojive i nebrojive. Apstraktne upotrebe potrebne su za opisivanje ideja ili osjećaja, kao što su mržnja ili ljubav. Konkretne imenice koje opisuju viđenu i čulu osobu ili stvar mogu biti pravilne ili uobičajene. “Pavao je trebao smisliti bolju riječ” i “Učenik je trebao smisliti bolju riječ” koriste konkretne imenice, ali prva rečenica koristi pravilan oblik, dok druga koristi uobičajeni oblik. Kada su grupirane zajedno, ove imenice mogu biti brojive ili nebrojive. Drugim riječima, zajedničke imenice poput “student”, “grah” i “stolica” mogu se kvantificirati, ali zajedničke imenice poput “tla”, “sunčeva svjetlost” pa čak i “gađenje” smatraju se nebrojenim jer se ne mogu točno izmjeriti u zbiru.