Zakon komparativne prednosti prvi je predložio David Ricardo, ekonomist koji je radio u Londonu, Engleska, u prvoj polovici 19. stoljeća. Njegov rad se temeljio na prethodnoj ekonomskoj misli kao što je teorija apsolutne prednosti koju je iznio Adam Smith. Smith je sugerirao da bi se zemlja trebala uključiti u međunarodnu trgovinu koristeći one proizvode u kojima je imala apsolutnu prednost – znači one koje bi mogla proizvoditi učinkovitije od drugih zemalja. Ricardo je otišao dalje, istaknuvši kako je logično da se država specijalizira za proizvode u kojima ima komparativnu prednost, što znači da je oportunitetni trošak proizvodnje određenih dobara ili usluga u toj zemlji niži nego u drugim zemljama. Specijaliziranjem za te robe i usluge i sudjelovanjem u međunarodnoj trgovini, država može povećati svoju proizvodnju.
Zakon komparativne prednosti koristi koncept oportunitetnog troška, koji gleda na dostupne alternativne upotrebe istih resursa. Na primjer, ako Engleska može proizvesti jedinicu sira za 20 sati i jedinicu vina za 30 sati, dok Danska može proizvesti jedinicu sira za 10 sati i jedinicu vina za 25 sati, tada Danska ima apsolutnu prednost u oba proizvoda. Međutim, kada Engleska proizvede jedinicu vina, preskače proizvodnju 1.5 jedinica sira, dok Danska preskače 2.5 jedinice sira, čineći danski oportunitetni trošak proizvodnje vina veći od engleskog, iako Danska ima apsolutnu prednost. Stoga se može reći da Engleska u ovom primjeru ima komparativnu prednost u proizvodnji vina. Ako je Engleska specijalizirana za proizvodnju vina, a Danska specijalizirana za proizvodnju sira — u čemu je u ovom primjeru zadržala komparativnu prednost — obje zemlje mogu povećati svoju ukupnu proizvodnju i nacionalni dohodak uključivanjem u međunarodnu trgovinu.
Zakon komparativne prednosti, kako ga je iznio Ricardo, temelji se na pretpostavci da su troškovi proizvodnje konstantni, da su transportni troškovi jednaki nuli i da su proizvodi potpuno isti gdje god da su proizvedeni. Teorija također pretpostavlja da su čimbenici proizvodnje — poput kapitala — mobilni, da ne postoje tarife i da kupci i prodavači savršeno poznaju tržište. Teorija uzima u obzir samo troškove rada, jer je Ricardo smatrao da se svi troškovi u posljednjoj analizi mogu svesti na troškove rada, što je ideja poznata kao radna teorija vrijednosti. U suvremenom svijetu može se smatrati da zakon komparativne prednosti ima određenu važnost za trgovinu između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, iako je njegovo djelovanje manje očito u odnosu na trgovinu između industrijaliziranih zemalja.