Arbitraža je kada se imenuje sud za donošenje odluka koji pomaže u rješavanju spora. Arbitražni sud može se sastojati od jedne osobe ili grupe pojedinaca. Članovi tribunala poznati su kao arbitri ili arbitri. Zakon o arbitraži određuje kako se ova vrsta alternativnog rješavanja sporova – rješenje formirano izvan sudskih sustava – zakonito provodi.
Postoji razlika između dobrovoljne i obvezne arbitraže. Dobrovoljna arbitraža nastaje kada se obje strane dogovore odabrati arbitra koji će riješiti njihov spor. Izraz obvezan može dovesti u zabludu. Zakon o arbitraži smatra da je ova praksa obvezna samo kada postoji već postojeći sporazum između stranaka o korištenju arbitraže za rješavanje svih sukoba koji nastanu.
Postoji i daljnja razlika između neobvezujućeg i obvezujućeg arbitražnog prava. Neobvezujuća arbitraža više je savjetodavna praksa. Arbitražni sud daje objema stranama bolje razumijevanje njihovih stajališta dajući svoje mišljenje o osnovanosti njihovih zahtjeva, ali ne diktira ishod predmeta kao što se događa u nekim drugim oblicima alternativnog rješavanja sporova, kao što je medijacija. U posredovanju, treća strana ne samo da daje mišljenje, već nudi i preporuke o tome kako bi se strane u sporu mogle dogovoriti. U obvezujućoj arbitraži, uključene strane suglasne su pridržavati se odluke arbitražnog suda koja se u arbitražnom pravu ne naziva presudom, već arbitražnom odlukom.
Kada se arbitražna odluka donese, ona može biti u obliku plaćanja, naloga ili izjave. U nekim jurisdikcijama, sud može imati ovlast narediti zabranu, prisiljavajući stranku da učini ili se suzdrži od nečega ili da ispravi ugovor ili drugi dokument. Zakon o arbitraži i opseg ovlasti arbitražnih sudova mogu varirati ovisno o nadležnosti. Postoje razlike između zemalja i, unutar mnogih zemalja, između nacionalnog zakona o arbitraži i zakona o pokrajinskoj ili regionalnoj arbitraži.
Na međunarodnoj razini postoji nekoliko konvencija za priznavanje arbitražnih odluka. Najšire prihvaćena je konvencija Ujedinjenih naroda poznata kao Newyorška konvencija iz 1958., koju je ratificiralo više od 140 zemalja. Te su zemlje pristale tretirati arbitražne odluke koje potječu iz drugih zemalja potpisnica kao da su presude donesene na njihovim domaćim sudovima. Međunarodno arbitražno pravo stoga može pomoći da se zaobiđu različite formalnosti između pravosudnih sustava, a ponekad i lakše provedivo i primjenjivo od presuda donesenih u samo jednoj jurisdikciji.