Zakon o bankama određuje kako banka mora poslovati. Većina razvijenih zemalja, poput Francuske, Njemačke i Velike Britanije, koristi jedan regulator. U Americi banke podliježu saveznom i državnom zakonu, što američko bankarstvo čini složenijom aferom. Banke unutar Europske unije (EU) također podliježu propisima EU-a, kao i nacionalnim. Bez obzira na sustav, nacije nastoje organizirati banke i odrediti način njihovog poslovanja.
Većina zemalja ima zajedničke zajedničke ciljeve kada regulira zakone o bankama. To uključuje zaštitu privatnosti, dodjelu kredita, minimiziranje rizika vjerovnika i izbjegavanje potpunog bankrota. Različite nacije imaju različite vrste pravila u vezi s tim pitanjima. Neki cijene stabilnost iznad svega, dok drugi cijene privatnost.
Vlade zahtijevaju od banaka da drže određene razine gotovinskih depozita kako bi funkcionirale. One sprječavaju banku da se zadužuje u velikoj mjeri ili da daje više nego što može podnijeti. U teoriji, takva zaštita u zakonu o bankama štiti potrošače od bankrota njihove banke zbog lošeg ulaganja. Također teoretski štiti vladu od spašavanja takvih banaka. Financijske krize poput globalnog bankovnog kolapsa 2008. dokazuju da su mjere zaštite u stalnoj potrebi revizije.
Količina informacija koju banka mora otkriti ovisi o nacionalnom zakonu o bankama. Od banaka se često traži da otkriju svoje kamatne stope i hipotekarne aktivnosti kako bi potrošači mogli odlučiti služi li banka najboljim interesima lokalne zajednice. Ulaganja zajednice uključuju kreditne stope za mala poduzeća; također uključuje ukupan iznos kredita za mala poduzeća koje banka daje. Nacije žele da njihove banke podržavaju poslovanje njihovih malih i neovisnih poduzeća.
Odgovornost i privatnost dio su dužnosti banke prema zaštiti potrošača. To također uključuje zaštitu potrošača koji su podigli kredite, hipoteke i debitne kartice. Također regulira način na koji banka može naplatiti dugove kao što su dugovi po kreditnim karticama i ovršiti imovinu kada kupci ne uspijevaju pratiti plaćanja hipoteke.
Zakon o bankama također štiti potencijalne potrošače zahtijevajući od banaka da ne diskriminiraju. To znači da banka ne može odbiti otvaranje računa na temelju nečije dobi, rase, spola i drugih čimbenika. Jedini čimbenik koji treba uzeti u obzir je financijski položaj potencijalnog kupca u trenutku podnošenja zahtjeva.
Vladini propisi i zakon o bankama zahtijevaju od banaka da surađuju u kaznenim istragama. Čak su i mnoge porezne oaze potpisale propise EU-a za zaustavljanje pranja novca i drugih kriminalnih aktivnosti. Kada nacije cijene privatnost kupaca iznad svega ostalog, to znači da je regulacija njihovih aktivnosti smanjena, ali to ne znači da podržavaju ilegalne aktivnosti.