Zakon o bračnim razlozima bio je značajan akt britanskog parlamenta donesen 1857. godine, koji je unio dramatične promjene u postojeće standarde razvoda i ženama dodijelio nekoliko važnih prava. Prije donošenja zakona, razvod je bio dostupan samo bogatima, jer je zahtijevao ili crkveno poništenje ili privatni akt Sabora, što je oboje bilo dugotrajno i skupo. Zakon o bračnim uzrocima priznao je brak kao ugovorni odnos, a ne sakramentalan i podložan samo kanonskom pravu, te je dopustio raskid tog ugovora na sudovima običajnog prava.
Prije donošenja Zakona o bračnim stanjima, brak u Ujedinjenom Kraljevstvu oduzeo je ženama mnoga prava koja su uživale dok su bile same, kao što je pravo na nasljeđivanje, kontrolu i oporuku imovine. U suštini, identitet udane žene bio je spojen s identitetom njezina muža, koji je imao zakonsko pravo kontrolirati nju, njezinu imovinu, pa čak i njezinu zaradu. Institucija razvoda kako se uobičajeno shvaća u modernom zapadnom svijetu nije postojala kako bi zaštitila žene od nasilnih muževa. Umjesto toga, razvodi su bili dostupni samo kroz postupke vođene kanonskim pravom u tajanstvenoj instituciji zvanoj Doctors’ Commons, ili putem privatnih zakona koje je usvojio Parlament, a koji su zahtijevali javnu raspravu u Donjem domu. Relativno malo razvoda odobreno je bilo kojom metodom, a od njih je samo dio odobren ženama.
Caroline Norton (1808. – 1877.), popularna i utjecajna članica britanskog društva sredinom 19. stoljeća, bila je zaključana u braku bez ljubavi i zlostavljanju te je napustila muža. Kao uspješna autorica, pokušala je živjeti od svojih spisa, ali je njezin suprug uspješno tužio kako bi iskoristio svoje zakonsko pravo na svu njezinu zaradu. Snažno je lobirala kod svojih prijatelja u Saboru za donošenje zakona kojim bi se priznala i zaštitila prava udanih i razvedenih žena, a opće se priznaje da je donošenje Zakona o bračnim stanjima uvelike zaslužan za njezin trud.
Ne samo da je Zakon o bračnim stanjima utvrdio pojam braka kao ugovora koji podliježe jurisdikciji svjetovnog prava, čiji je raskid mogla inicirati bilo koja strana, nego je izvanredan i po utvrđivanju prava udanih žena koja do sada nisu bila priznata. Na primjer, razvedenim ili otuđenim muževima moglo se narediti da plaćaju uzdržavanje svojim bivšim suprugama, a i udanim i razvedenim ženama bilo je dopušteno da same nasljeđuju, kontroliraju i ostavljaju imovinu, bez odobrenja svojih muževa. Zarada razvedenih žena bila je zaštićena, a ženama su dodijeljena ograničena prava na skrbništvo nad svojom djecom. Koliko god ta prava izgledala uobičajena u modernom zapadnom društvu, bila su revolucionarna u Engleskoj sredinom 19. stoljeća.
I prije i nakon donošenja zakona, razlozi za razvod braka bili su uski i teški, te su gotovo uvijek zahtijevali da tužitelj dokaže preljubničko ponašanje okrivljenika. Taj je čin malo promijenio ovu situaciju; zapravo, žena koja je podnijela zahtjev za razvod ne samo da je morala dokazati muževljev preljub, već i da je počinio ili bigamiju, dezerterstvo, okrutnost ili incest. S druge strane, muškarac koji je podnio zahtjev za razvod braka morao je samo dokazati preljub svoje supruge.
Unatoč tome što je očito naginjao u korist muških prava, zakon je bio vrlo kontroverzan i strahovalo se da bi olakšavanje pristupa razvodu većem broju ljudi, kao i proširenje opsega ženskih prava, ozbiljno naštetilo instituciji braka. Međutim, sud osnovan za suđenje u brakorazvodnim sporovima, Sud za razvode i bračne slučajeve, zaslužio je široko poštovanje za integritet i ravnodušnost s kojom je djelovao. Zapravo, od više od 1,000 razvoda koje je odobrio tijekom prve tri godine rada, samo je jedan poništen u žalbenom postupku. Sud je također stekao široku popularnost među ženama kao zaštitnik njihovih prava.
Zakon o bračnim slučajevima iz 1857. može se pripisati pokretanju niza značajnih promjena u britanskoj jurisprudenciji, uključujući kraj Doctors’ Commons-a, modernizaciju same odvjetničke profesije i ujedinjenje pravnih sustava Engleske i Walesa. Njegov utjecaj na britansko društvo, i time što je razvod postao mnogo pristupačniji i ukidanjem sustava priznavanja udanih žena kao vlasništva njihovih muževa, neprocjenjiv je.