Zapravo postoji nekoliko verzija Zakona o čistom zraku, od kojih se najranija u Sjedinjenim Državama zove Zakon o kontroli zagađenja zraka iz 1955. Postoji dosta povijesnih presedana za vlade koje pokušavaju stvoriti bolji i zdraviji zrak, a one su davno prethodile našem razumijevanju zagađivača Trenutno. Ljudi u Engleskoj, na primjer, nisu se htjeli žaliti na loš “zrak” u Engleskoj, a bilo je vrijeme na vrhuncu engleske industrijske revolucije kada je rijeka Temza crnila, a kvaliteta zraka bila tako loša da je u kombinaciji s maglom, ljudi bi bili prekriveni crnom čađom kada bi ušli u određene dijelove Londona. Amerika je malo zaostajala za industrijskom revolucijom, ali ne daleko, a pogotovo u urbanim područjima koja su bila krcata ljudima i tvornicama, čisti zrak je bilo vrlo teško pronaći.
Najraniji Zakon o čistom zraku, Zakon iz 1955., pokušao je riješiti onečišćenje zraka. Zakon o kontroli onečišćenja zraka nije učinio mnogo u stvarnoj kontroli onečišćenja, već ga je prepoznao kao problem koji je potrebno proučiti. Godišnje se izdvajalo oko pet milijuna dolara za javno zdravstvo da prouči kako onečišćenje utječe na ljude i okoliš te koji napori se mogu poduzeti da se ono zaustavi.
Godine 1960. ovaj je zakon izmijenjen i dopunjen četiri godine produljenja za nastavak istraživanja. Godine 1962., drugi amandman uključivao je ured američkog generalnog kirurga kako bi se posebno procijenio zdravstveni utjecaj onečišćenja zraka na ljudsku populaciju. Ove studije su barem pomogle američkoj vladi da postane svjesna rastućeg problema onečišćenja zraka, što ih je zauzvrat osnažilo da stvore Zakon o čistom zraku iz 1963. godine.
Ovaj zakon iz 1963. postavio je standarde za emisije onečišćenja, posebice iz izvora koji su bili stacionarni. Obratio se na onečišćujuće tvari koje stvaraju velike tvornice kao što su čeličane i elektrane, ali je uglavnom ignorirao onečišćenje koje stvaraju stvari poput automobila i zrakoplova. Zakon o čistom zraku iz 1963. je postavio vremenske rokove da stacionarni izvori budu u skladu sa standardima emisija, a nekoliko amandmana na zakon se odnosilo na davanje tvrtkama konkretnih rokova za poštivanje zakona. Zakon iz 1963. također je mnogim različitim lokalnim i saveznim agencijama dao regulatornu ovlast nad tvrtkama koje nisu bile usklađene. Posljednjih nekoliko amandmana počelo se baviti pitanjem onečišćenja uzrokovanog vozilima i dovelo do potpunog prepisivanja zakona i uvođenja Zakona o čistom zraku iz 1970. godine.
U verziji iz 1970. standardi za stvaranje bolje kvalitete zraka postali su stroži, a smjernice za prihvatljive razine emisija su se smanjile. I državne i savezne vladine agencije imale su određene ovlasti za rješavanje uzroka onečišćenja. Kao i za prethodna dva zakona, dodijeljeno je više novca za nastavak istraživanja. Nekoliko amandmana ponovno se odnosilo na rokove za usklađenost. Ovi su amandmani uglavnom okončani 1980-ih pod vodstvom predsjednika Ronalda Reagana.
Krajem 1980-ih, predsjednik George HW Bush predložio je nove promjene, posebno za rješavanje toksičnog zraka, zagađenja zraka u gradovima i kiselih kiša. To je dovelo do revidiranog zakona 1990. godine, koji je postavio posebne granice dopuštenog onečišćenja zraka u bilo koje vrijeme iu bilo kojem dijelu SAD-a. Iako države mogu imati sposobnost provođenja takvih standarda ili ih učiniti još jačima, Agencija za zaštitu okoliša (EPA) posebno je ovlaštena progoniti nepokretne tvrtke koje krše zakon i postavljati standarde dopuštenih onečišćujućih tvari. Iako Zakon o čistom zraku ima mnogo elemenata, može se sažeti u tri glavna cilja:
Za smanjenje zagađivača vanjskog zraka
Uklanjanje prakse upotrebe kemikalija ili proizvodnih procesa koji su opasni za ozonski omotač
Smanjiti ili eliminirati one kemijske emisije ili onečišćivače zraka koji su potencijalno toksični za ljude i životinje.
Kao iu svakoj drugoj verziji zakona, i dalje se izmjenjuju, posebice kako se sve više razumije kako onečišćujuće tvari stvaraju dugoročne i kratkoročne probleme. Konkretno, smjernice za emisije vozila i dalje se mijenjaju kako bi se, nadamo se, stvorilo okruženje s čišćim okolnim zrakom i s manje potencijalnih toksina. Ekolozi još uvijek kritiziraju ove radnje i sugeriraju da oni ni na koji način nisu dovoljno dalekosežni da bi spasili planet od onoga što smatraju nadolazećim globalnim zatopljenjem.