Zakon o federalnim rezervama iz 1913., koji je izglasao Kongres Sjedinjenih Država, uspostavio je nacionalni središnji bankovni sustav — Federalne rezerve. Federalne rezerve nisu bile prva središnja banka u povijesti nacije, ali je bila najmoćnija i najopsežnija. Kao takav, Zakon o federalnim rezervama mogao bi se smatrati zbrojem svih prethodnih napora da se SAD-u osigura središnja banka. Banka je imala za cilj pružanje elastičnog valutnog sustava, kruženje novčanica saveznih pričuva i posluživanje za regulaciju i praćenje kreditnog i financijskog sustava zemlje u najboljem interesu američkog naroda.
U vrijeme kada je zakon potpisao predsjednik Woodrow Wilson, uoči 23. prosinca 1913., Zakon o federalnim rezervama bio je prvi veliki zakon koji je nastojao stvoriti središnju banku za kontrolu i praćenje valutnog sustava unutar NAS. Prije toga, nacija je uvela dvije središnje banke: Prvu (1791.) i Drugu (1816.) banku Sjedinjenih Država, od kojih su obje raspuštene usred rasprava o tome je li središnja banka ekvivalentna novčanom monopolu. U glavama mnogih, koncept središnje banke bio je prijetnja demokraciji, financijska bauk koja će koncentrirati nacionalno bogatstvo u ruke nekolicine moćnih.
Nakon raspada Druge banke Sjedinjenih Država, gospodarstvo je prošlo gotovo stoljeće turbulencija, obilježenih džepovima mira i nemira koji su se događali u zbunjujućoj učestalosti. Ponekad je financijska kriza osakatila bankarstvo u određenim dijelovima zemlje, iako su druga i dalje napredovala. Upravo je ovaj nepredvidivi i potresan financijski tobogan, koji je kulminirao financijskom panikom 1907., stvoren da ga ukroti Zakon o federalnim rezervama. Početnu verziju zakona izradili su zastupnik Carter Glass (D-VA), predsjednik Odbora za bankarstvo i valute Doma i financijski savjetnik H. Parker Willis. Rezolucija Doma 7837, ili prijedlog Glass-Willisa, nastala je kao odgovor na raniji prijedlog za središnju banku od strane senatora Nelsona W. Aldricha (R-RI).
Aldrichov raniji plan zahtijevao je sustav koji bi nadzirali i regulirali prvenstveno bankari. Ovaj se plan pokazao nepopularnim u velikom dijelu američke javnosti, koja ga je protumačila kao pokušaj koncentriranja nacionalnog bogatstva pod beskrupuloznom jurisdikcijom pohlepnih bankara na Wall Streetu. Plan je dodatno patio kada ga je žestoko osudio populist i trostruki demokratski predsjednički kandidat William Jennings Bryan. Kao državni tajnik predsjednika Wilsona, Bryan je pomogao Wilsonu, Glassu i Willisu da oblikuju HR 7837 u plan koji će regulaciju Federalnih rezervi staviti prvenstveno pod budno oko vlade, a ne pod zajednicu bankara.
Nakon teškog prolaska kroz Dom i Senat, koji je uključivao dosadan niz kompromisa sa zakonodavcima i bankarskom zajednicom, donesen je Zakon o federalnim rezervama. Prema tom zakonu, osnovano je 12 regionalnih banaka Federalnih rezervi. Ove strateški pozicionirane banke odgovorne su za servisiranje depozitnih financijskih institucija, pomažu u nadzoru i reguliranju različitih financijskih operacija, te puštaju u optjecaj novo tiskane novčanice Federalnih rezervi. Federalne rezerve su regulirane od strane odbora guvernera, kojeg imenuje predsjednik, koji djeluje u Washingtonu, DC.