Zakon o krađi identiteta je zakonodavni mandat donesen u Sjedinjenim Državama koji je osmišljen da ponudi zaštitu od krađe identiteta za pojedince i tvrtke. Pod punim nazivom Zakon o sprječavanju krađe identiteta i pretpostavke, usvojio ga je Kongres SAD-a, a potpisao ga je predsjednik Bill Clinton 1998. godine. Izmjena i dopuna zakona donesena je 2003. godine.
Nakon svjedočenja Federalne trgovinske komisije pred američkim Senatom, savezni dužnosnici smatrali su potrebnim pozabaviti se rastućom zabrinutošću zbog prijevara s krađom identiteta. Potrošači su iskorištavani rastućom stopom tijekom kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih, ponajviše zbog povećanog pristupa računalima koja su sada sadržavala detaljne informacije o pojedincima i njihovim financijskim podacima. Među nekim od najčešćih praksi zlostavljanja s ukradenim identitetom su različiti oblici prijevare.
Prema zakonodavstvu u Zakonu o krađi identiteta, kaznena djela koja uključuju zajmove, hipoteke, kreditne kartice i kreditne linije trebala su se procesuirati u punom opsegu zakona. Iako su te aktivnosti već bile nezakonite, Zakon o krađi identiteta dodao je dodatna kaznena djela s kojima bi se ljudi mogli kazneno goniti ako budu uhvaćeni. Naslov 18 Kodeksa SAD-a izmijenjen je kako bi uključio svaku prijevaru počinjenu korištenjem identifikacijskih dokumenata ili osobnih podataka. Također je učinio protuzakonitim svjesno prenošenje ovih informacija drugim osobama bez ovlaštenja, bez obzira na namjeru.
Savezni zakon kako je određen statutima Zakona o krađi identiteta ograničen je na određene parametre. Naime, ukradenu identifikaciju mora izdati poslovna ili vladina agencija u SAD-u. Kriminalac također treba imati namjeru prevariti osobu, tvrtku ili državnu agenciju unutar zemlje. Zločinci se mogu optužiti ako počine krađu identiteta bilo putem pošte, preko državne granice ili međunarodno.
Zakon o krađi identiteta predviđa kazne od pet, 15, 20 ili 30 godina, ovisno o zločinu. Također poziva na novčane kazne određene određenim čimbenicima kao što je opseg uzrokovanog financijskog nejednakosti. U ekstremnim slučajevima, postoji i zakon koji određene incidente definira kao “tešku krađu identiteta” koji omogućuje izvršenje uzastopnih kazni nad kriminalcima.
Mnoge zemlje izvan SAD-a također su donijele zakone i odredbe u vezi s prijevarom u vezi s krađom identiteta. Australija je 2000. godine donijela Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, Kanada je iste godine donijela Zakon o zaštiti osobnih podataka i elektroničkim dokumentima, Indija je donijela Zakon o informacijskoj tehnologiji iz 2000., a Ujedinjeno Kraljevstvo je 1998. godine donijelo Zakon o zaštiti podataka. Većina ovih zemalja radi zajedno u slučaju međunarodnih kaznenih djela krađe identiteta kako bi se osigurala prekogranična provedba.