Maloljetničko pravo je područje prava koje se odnosi na maloljetnike, osobe za koje se smatra da su punoljetne. Prije nego što ljudi budu priznati kao odrasli prema zakonu, nemaju mnoga prava i odgovornosti. Zakon o maloljetnicima definira maloljetnike, opisuje prava i obveze koje imaju te uspostavlja okvir za postupanje s maloljetnicima u pravnom i sudskom kontekstu. Mnoge nacije imaju zakone koji se odnose na maloljetnike u svojim knjigama.
U očima zakona, osobe koje su mlađe od punoljetne dobi tretiraju se kao da nemaju sposobnosti. To znači da maloljetnici ne mogu sami donositi pravne odluke. To uključuje sklapanje ugovora, donošenje autonomnih odluka o medicinskoj skrbi, sklapanje brakova i sudjelovanje u nizu drugih aktivnosti, kao što je sastavljanje oporuka, otvaranje bankovnih računa i tako dalje. Zakon o maloljetnicima može dopustiti maloljetniku da radi određene stvari, kao što je uzimanje studentskog zajma s potpisnikom, uz razumijevanje da bi maloljetnici možda morali sudjelovati u određenim aktivnostima iz osobnih ili društvenih razloga.
Osim što nemaju zakonska prava odraslih, maloljetnici također nemaju iste zakonske obveze. Njihov nedostatak poslovne sposobnosti znači da se ne mogu smatrati odgovornim za zločine na isti način kao i odrasli, prema odredbama zakona o maloljetnicima. U nekim regijama se maloljetnicima koji počine zločine bilo koje prirode sudi i zatvaraju odvojeno. U drugim slučajevima, maloljetnicima koji su u ranoj tinejdžerskoj dobi može se suditi kao odraslima ako se može dokazati da su, iako su bili maloljetnici, jasno razumjeli potencijalne posljedice svojih radnji i da bi trebali snositi veću zakonsku odgovornost.
Maloljetnici nemaju pravnu sposobnost za pristanak, iako je u nekim zemljama dob za pristanak ispod punoljetnosti, što znači da se maloljetnici potencijalno mogu vjenčati ili imati spolni odnos prije nego što se smatraju punoljetnim osobama. Zakon o maloljetnicima također kaže da se maloljetnici ne mogu smatrati odgovornim za određene aktivnosti, iako i dalje mogu dobiti kazne i kazne za kršenje zakona, na primjer kada tinejdžer pređe brzinu i nakon toga dobije kaznu.
Mogu postojati situacije u kojima netko tko je mlađi od punoljetnosti treba više autonomije, kao na primjer kada maloljetnik ide u školu u drugi grad ili se brine o sebi jer njegovi roditelji nemaju dovoljno kapaciteta. U tim situacijama maloljetnik može podnijeti zahtjev za emancipaciju. Emancipirani maloljetnici se u očima zakona tretiraju kao odrasli, sa svim pravima i obvezama, a njihovi roditelji više nisu dužni pružati skrb ili pomoć za njih.