Nacionalni zakon o industrijskom oporavku je zakon koji je donesen u Sjedinjenim Državama 1933. godine kao dio New Deala predsjednika Franklina D. Roosevelta. Ovaj hrabar i kontroverzan zakon dao je predsjedniku široku ovlast da regulira i kontrolira industriju i poslovanje kako bi stimulirao gospodarstvo i smanjio nezaposlenost. Odredbe zakona zabranjivale su dječji rad, definirale maksimalno radno vrijeme, određivale minimalnu plaću i štitile prava na kolektivno pregovaranje. Također je izdvojila 3.3 milijarde američkih dolara za projekte javnih radova.
Prema tom zakonu, antimonopolski zakoni su suspendirani, što je omogućilo djelovanje monopola i kartela. Predsjednik i njegovi savjetnici, držeći se uvjerenja da je nekontrolirana konkurencija dijelom odgovorna za Veliku depresiju, iskoristili su odredbe Nacionalnog zakona o oporavku industrije kako bi nametnuli suradnju među poduzećima i eliminirali prakse koje su jednoj tvrtki davale nepravednu prednost u odnosu na drugu. Poduzeća su bila upućena izraditi kodekse poštene prakse, politike za cijelu industriju koje reguliraju plaće, cijene i praksu. Novoformirana Nacionalna uprava za oporavak (NRA) bila je odgovorna za nadzor izrade i provedbe ovih kodeksa.
Nakon što su kodeksi sastavljeni, poslani su u Bijelu kuću na odobrenje. Kodeksi su morali biti uključivi i ne smiju diskriminirati mala poduzeća niti ometati trgovinu. Industrije koje su usklađene potaknule su se na postavljanje znakova s prikazom plavog orla, logotipa NRA-e i poruke “Mi radimo svoj dio.”
Uvedeni su novi zakoni o radu kako bi se izjednačili uvjeti za igru i uskratila nepravedna prednost svakom poslu. Ograničenje radnih sati prisililo je poslodavce da zapošljavaju više radnika, a minimalna plaća osiguravala je stvarnu kupovnu moć radnika. Zakon je također poticao kolektivno pregovaranje s namjerom korištenja sindikalne akcije umjesto pretjerane regulative i inspekcije za kontrolu industrije.
Odredbe o javnim radovima Zakona o nacionalnom industrijskom oporavku nastojale su dodatno smanjiti nezaposlenost provedbom neviđene razine javne potrošnje na ceste i druge infrastrukturne projekte. Izgrađene su autoceste, željezničke pruge, škole, bolnice, sudnice, pošte, postrojenja za pročišćavanje vode i brane.
Međutim, zakon je bio vrlo nepopularan i imao je samo ograničen uspjeh. Poduzećima se nisu svidjela ograničenja koja je zakon postavio na troškove rada i cijene. Sindikati su smatrali da, iako je označio određeni napredak za radnike, to nije otišlo dovoljno daleko i da je i dalje pogodovalo poslodavcu. Sredstva za projekte javnih radova pritjecala su presporo da bi utjecala na zapošljavanje i gospodarstvo. Godine 1935., odlukom Vrhovnog suda, zakoni o poštenoj praksi su neustavni, te je njihova upotreba prestala.