Zakon rente je ekonomska teorija o mjerenju vrijednosti zemlje, koju je razvio engleski ekonomist David Ricardo 1808. godine. Teorija se ponekad naziva Ricardian rentom. Njegova je premisa da je renta ili vrijednost komada zemlje jednaka iznosu koji se dobije stavljanjem u njegovu najproduktivniju uporabu u odnosu na onaj dobiven korištenjem najproduktivnijeg slobodnog zemljišta za istu svrhu.
Kao ekonomist, Ricardo je bio cijenjen među svojim vršnjacima i divili mu se studenti ekonomije zbog njegove sposobnosti da jasno izrazi svoje ideje bez upotrebe složenih matematičkih formula ili primjera. Ako je zemljište namijenjeno za drvenu građu, dio unutar njega koji ima drveće je bolji od bilo koje parcele koja ima manje ili nimalo stabala. Zemljište bez drveća je najmanje vrijedno zemljište jer se od njega ne može dobiti renta za drvenu građu. Parcela s najviše stabala vrednuje se u odnosu na drugu parcelu s isto toliko stabala, ali je besplatna.
Rikardijanska najamnina nije ugovorna najamnina koju najmoprimac plaća vlasniku na temelju najma. Umjesto toga, odnosi se na vrijednost koju zemljište dobiva stavljanjem u određenu produktivnu uporabu. Ova vrijednost, međutim, može utjecati na iznos zakupnine koju bi vlasnik mogao naplatiti za određenu namjenu zemljišta.
Zakon rente također se razlikuje od “željeznog zakona rente”, koji je formulirao jedan od Ricardovih suvremenika, Thomas Malthus. Malthus je vjerovao da su stvarne plaće uvijek težile minimalnom potrebnom za održavanje života radnika. Povećanje stanovništva tijekom vremena uvijek bi održavalo plaće niske zbog dostupnosti jeftine radne snage.
Rikardijanska renta se ne bavi plaćama osim kao srodnim pitanjem. Međutim, nije se slagao s Malthusovom teorijom o stanovništvu i plaćama. Ricardo je primijetio da bi tehnološki napredak i drugi čimbenici mogli uzrokovati brži rast potražnje za radnom snagom od rasta stanovništva. To bi rezultiralo stalnim povećanjem plaća tijekom vremena. Moderni ekonomisti primjećuju da se Ricardovo zapažanje pokazalo točnim.
Zakon o renti se na neki način odražava u cijeni zakupnine korištenja zemljišta, bilo da je poslovno ili stambeno. Plaćeni iznos je u odnosu na vrijednost zemljišta koje se koristi za iste namjene. Vrijednost se mjeri ekonomskom dobiti dobivenom odabirom jedne lokacije u odnosu na drugu. Za skladištenje ili otpremu komercijalne robe, mjesto koje se nalazi u luci ili u blizini željeznice i međudržavnih autocesta bilo bi bolje od onoga koje nije.
Lokacije za iznajmljivanje za pojedince koje nude pristup boljem zapošljavanju, mogućnostima obrazovanja ili kulturnim aktivnostima mogu biti superiorne u odnosu na lokacije kojima nedostaju te stvari. Najamnine predstavljaju trošak za vlasnika zemljišta i zgrada na njemu. Najam stana velik je izdatak osobnog dohotka. Obično se izračunava kao prihod koji se može ostvariti na određenom mjestu umanjen za iznos od kojeg je stvarno potrebna osoba za život.