Zakon o osiguranju mirovinskog dohotka zaposlenika (ERISA) je zakon koji je donijela vlada Sjedinjenih Država 1974. Osmišljen je da zaštiti mirovine pojedinačnih zaposlenika kada poslodavac ponudi mirovinu. Zakonodavstvo o ERISA-i i njegove izmjene također propisuju određene zaštite u vezi sa zdravstvenim osiguranjem zaposlenika i drugim beneficijama koje sponzorira poslodavac.
Zakon o osiguranju dohotka zaposlenika u mirovini ne obvezuje poslodavce da zaposlenicima osiguravaju mirovinu, niti od poslodavaca zahtijeva zdravstveno osiguranje. Umjesto toga, on upravlja onim poslodavcima koji dobrovoljno nude te usluge, postavljajući propise o onim poslodavcima koji pojedincima nude mirovine i zdravstvene beneficije. Svrha ERISA-e je osigurati da oni zaposlenici koji računaju na zdravstveno osiguranje ili mirovinske planove zaposlenika budu zaštićeni.
Prema pravilima Zakona o osiguranju mirovinskog dohotka zaposlenika, poslodavci koji nude mirovinu moraju odrediti datum na koji ta mirovina stječe. Drugim riječima, ako poslodavac nudi mirovinu, poslodavac mora odrediti određeni broj godina koje osoba mora raditi, nakon čega mu je mirovina zajamčena. Kada se mirovina stječe, poslodavac ne može umanjiti iznos mirovine zaposlenika.
Ulaganje i upravljanje mirovinskim fondovima također je regulirano Zakonom. Oni koji upravljaju mirovinskim fondovima zovu se fiducijari ERISA-e. Imaju obvezu ulagati sredstva mirovinskog plana samo u određena, sigurna ulaganja i dužni su zaposlenicima staviti svoje najbolje interese na prvo mjesto kada je u pitanju upravljanje mirovinskim fondom.
Izmjene i dopune Zakona o osiguranju dohodaka zaposlenika u mirovinu, uključujući Konsolidirani sveobuhvatni zakon o usklađivanju proračuna iz 1985. (COBRA) i Zakon o prenosivosti i odgovornosti zdravstvenog osiguranja iz 1996. (HIPAA) također pružaju zaštitu zaposlenicima koji ovise o zdravstvenom osiguranju koje sponzorira poslodavac. Ove dvije uredbe, kao i ERISA općenito, ne nalažu da poslodavac nudi zdravstveno osiguranje. Umjesto toga, postavljaju pravila za poslodavce koji nude takve pogodnosti.
Prema HIPAA, poslodavci ne mogu diskriminirati zaposlenika kada nude zdravstveno osiguranje za već postojeće stanje. Iako mogu ograničiti pokriće za stanja dijagnosticirana u šest mjeseci prije nego što se zaposlenik prijavi za plan, ne mogu ograničiti pokrivenost za dugotrajna stanja, poput artritisa ili dijabetesa, koje je pojedinac imao dulje vrijeme. Prema COBRA-i, poslodavci moraju dopustiti zaposlenicima koji nehotice izgube posao, ili koji su otpušteni ne svojom krivnjom, da zadrže svoje zdravstveno osiguranje do 18 mjeseci.