Zakon o pravednosti skupnih tužbi, također nazvan CAFA, zakon je Sjedinjenih Država koji je donesen 2005. kako bi se mnoge grupne tužbe prebacile iz nadležnosti državnih sudova na savezne sudove. Zagovornici zakona tvrdili su da bi slučajevi bili pravedniji na saveznim sudovima, gdje bi se predmeti mogli suditi prema nacionalnom standardu, a ne prema mješovitoj vreći državnih sudova. Protivnici su tvrdili da bi zakon nagnuo sudove protiv tužitelja, produživanjem razdoblja prije nego što bi žrtve mogle dobiti odštetu – savezni sudovi imaju mnogo više predmeta za rješavanje nego državni sudovi – i postavljanjem predmeta pred sudove koji bi mogli biti manje naklonjeni tužiteljima, a više suosjećajni prema veliki posao.
Prema Zakonu o pravednosti grupnih tužbi, grupne tužbe koje premašuju moguću naknadu od više od 5 milijuna američkih dolara (USD) i uključuju tužitelje koji borave u različitim državama od tuženika prebacuju se na savezne sudove. Primjer tužbe koja bi, prema tom zakonu, sada spadala u saveznu nadležnost moglo bi biti izlijevanje nafte. Izlijevanje nafte, kao što je izlijevanje BP-a 2010. u Meksičkom zaljevu, obično pogađa tužitelje iz više država, a iznos moguće štete brzo prelazi 5 milijuna USD. Kao rezultat toga, takav bi slučaj lako potpao pod saveznu nadležnost kako je propisano Zakonom o pravednosti kolektivnih tužbi.
Zagovornici Zakona o pravednosti kolektivnih tužbi tvrde da on čini zakon pravednijim. To čini tako da optuženici, suočeni s optužbama tužitelja iz više država, ne mogu utjecati na to da se slučaj sudi u državnom sudskom sustavu koji je pristran prema tuženiku. Podizanjem predmeta na nacionalnu razinu, pristranost bi se razvodnila, a odvjetnik optuženih ne bi mogao birati savezne sudove na isti način na koji bi mogli državne sudove. Oni također tvrde da bi se slučajevi prosuđivali dosljednije, što bi poslužilo da vladavina prava bude pravednija za sve strane.
Protivnici se, međutim, protive takvim shvaćanjima. Državni sudovi, kažu, općenito su skloniji odlučivanju u korist tužitelja, budući da suci i porote takvih sudova borave na istim područjima kao i tužitelji. Oni bi mogli biti skloniji razumijevanju prirode patnje tužitelja, a samim tim i manje skloni pokleknuti pod utjecajem tuženika dubokog džepa. Još jedan argument protiv Zakona o pravednosti kolektivnih tužbi jest da — čak i ako se savezni sudovi pokažu jednako poštenim — mogu proći godine prije nego što tužitelji i tuženici ikad dobiju svoj dan na sudu. Savezni sudovi imaju više neriješenih predmeta i potrebno im je više vremena za rješavanje predmeta. Kao takvo, moglo bi proći više godina da se zaslužnim tužiteljima dodijeli odšteta.