Zakon o pravu na rad državni je zakon Sjedinjenih Američkih Država (SAD) koji čini nezakonitim da poduzeće uspostavi članstvo u sindikatu kao uvjet za zapošljavanje. Države koje nemaju zakon o pravu na rad mogu imati tvrtke i tvrtke koje vode kao “zatvorene trgovine” koje zahtijevaju članstvo u sindikatu ili plaćanje sindikalnih članarina za zapošljavanje. Zakon o pravu na rad propisuje da radni odnos u poduzeću ne može biti uvjetovan članstvom u sindikatu, te da izlazak iz sindikata ne može biti razlog za prestanak radnog odnosa.
Ovi zakoni stupili su na snagu nakon donošenja Taft-Hartleyjevog zakona 1947. koji je, između ostalog, omogućio državama da uspostave zakone o pravu na rad kako bi smanjili ili uklonili moć sindikata u tim državama. Prije donošenja ovih zakona, poduzeće se moglo osnovati kao “sindikalna radnja” i dopustiti zaposlenicima da tamo rade samo ako su također učlanjeni u sindikat. Naknadni izlazak iz sindikata također bi mogao poslužiti kao razlog za prestanak radnog odnosa. Neki su takvo ponašanje smatrali suprotnim slobodi udruživanja koja se često smatra zajamčenom Prvim amandmanom na američki ustav.
Zagovornici zakona o pravu na rad inzistiraju da potiču pravednost na radnom mjestu i osiguravaju da sindikati ne mogu kontrolirati način na koji se poduzeće vodi i upravlja. Obično inzistiraju na tome da je sindikalna radnja u suprotnosti s pojmom sindikata koji brine o potrebama radnika dok je odvojen od menadžmenta, budući da se ona često formira sporazumima između sindikata i vlasnika poduzeća. Zakon o pravu na rad također se često može istaknuti kao način za povećanje poslovanja za državu, jer zagovornici tvrde da su tvrtke obično privučene državama sa zakonima koji favoriziraju slobodu poduzetništva.
Protivnici država koje imaju zakon o pravu na rad, međutim, tvrde da se on odriče svake stvarne pregovaračke moći za sindikate unutar države. Prosindikalni radnici često ističu da, iako zakon samo navodi da članstvo u sindikatu ne može biti obvezno, tvrtke to često koriste kako bi odšle u drugu krajnost i učinile nečlanstvo u sindikatima obveznim za zapošljavanje. Budući da zakon o pravu na rad daje članovima koji nisu sindikati ista prava i privilegije kao one koje uživaju članovi sindikata na radnom mjestu, malo je poticaja za radnike da se pridruže sindikatu. S obzirom da se manje radnika pridružuje sindikatu, tvrde protivnici, sindikat ima manje novca potrebnog za nastavak rada, kao i gubitak svake stvarne pregovaračke moći unutar industrije.