Zakon o privatnosti američki je zakon koji je donesen 1974. kako bi se riješio sve veći problem privatnosti pojedinaca i načina na koji je vlada vodila, održavala i kontrolirala evidenciju. Srž Zakona o privatnosti uključivala je individualnu kontrolu nad državnim dokumentima, pri čemu Zakon navodi da se ljudima mora omogućiti uvid u vlastitu evidenciju i da imaju pravo mijenjati netočne zapise i saznati kako se njihova evidencija koristi.
Ljudi često zajedno raspravljaju o Zakonu o privatnosti i Zakonu o slobodi informacija jer se oba zakona bave transparentnošću vlade i jačaju pojedinačne građane. Zakon o privatnosti, međutim, više je usmjeren na zaštitu privatnosti pojedinaca, dok je Zakon o slobodi informacija osmišljen kako bi informacije koje drži vlada učinile dostupnijim javnosti, sve dok slobodan pristup ne bi ugrozio nacionalnu sigurnost.
Prema Zakonu o privatnosti, vladine agencije moraju imati sustave evidencije i moraju kontrolirati i štititi tu evidenciju. Podaci se ne mogu razmjenjivati između agencija osim u posebnim okolnostima ili uz odobrenje osobe na koju se evidencija odnosi. Kada dokumentacijski sustav uključuje stvari koje se mogu koristiti za identifikaciju pojedinaca, kao što su imena, brojevi socijalnog osiguranja i drugi identifikatori, ti pojedinci imaju pravo zahtijevati kopije svoje evidencije.
Ljudi mogu podnijeti zahtjev Zakona o privatnosti kako bi vidjeli evidenciju koju drže vladine agencije, a također mogu ispraviti pogreške ako ih identificiraju. Državne agencije neće objaviti informacije koje se smatraju potencijalnim sigurnosnim rizikom, a također neće objaviti informacije ako se ne koriste osobni identifikatori. Na primjer, vladina agencija koja vodi evidenciju o organizacijama ne bi bila obavezna da objavi informacije o tim organizacijama članovima tih organizacija, osim ako se nešto poput popisa imena koristi za indeksiranje datoteke i orijentaciju u sustavu arhiviranja agencije.
Zakon o privatnosti također štiti građane od otkrivanja svojih podataka osobama koje nisu ovlaštene. Ljudi ne mogu podnositi zahtjeve Zakona o privatnosti za druge osobe osim sebe, na primjer, a Zakon o privatnosti također se može koristiti za ograničavanje zahtjeva Zakona o slobodi informacija, na temelju toga da bi odobravanje određenih zahtjeva moglo ugroziti osobnu privatnost. Zakon također ne obuhvaća materijale koji se smatraju povijesnim ili arhivskim; na primjer, relativno je lako dobiti informacije o nekome tko je živio u prethodnom stoljeću, jer se te informacije smatraju arhivske prirode.