Zakon o jednakosti je onaj koji pokušava osigurati jednak pravni tretman ili zaštitu određene skupine ili klase. Zakoni o jednakosti imaju dugu i složenu povijest, budući da je rijetko bilo vrijeme u ljudskoj povijesti kada je apsolutno svim ljudima u jurisdikciji zapravo bila dana i zajamčena jednakost pred zakonom. Postoji mnogo različitih vrsta zakona o jednakosti, koji se obično stvaraju kako bi učvrstili zaštitu skupine koja je doživjela nejednak tretman prema prethodnim pravnim strukturama.
Mnoge nacije i zakonodavna tijela izjavljuju važnost jednakosti kao dijela svog zakonodavstva. U Deklaraciji o neovisnosti Sjedinjenih Država, oci utemeljitelji jasno su izjavili da su “Svi ljudi stvoreni jednaki”. Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda također kaže da su “svi jednaki pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na jednaku zakonsku zaštitu”. Zakoni o jednakosti, kao koncept, postoje barem od vremena antičke Grčke, kada je atenski državnik Perikle proglasio svoj ponos činjenicom da siromaštvo i društveni položaj ne sprječavaju jednak pristup atenskom zakonu.
Nažalost, strastvene deklaracije o načelima jednakosti ne predstavljaju uvijek sveobuhvatan zakon o jednakosti. Deklaracija o neovisnosti bila je zgodno protumačena tako da se odnosi isključivo na bijelce, odrasle muškarce koji posjeduju zemlju; ukidanje ropstva i davanje glasačkih prava ženama i obojenim osobama trajalo je još dva stoljeća dalje od iskrene Deklaracije. Čak i Perikleov često citirani pogrebni govor izostavlja činjenicu da su robovi, žene i djeca imali malo jednakosti u Ateni ili bilo gdje drugdje u antičkom svijetu. Stoga se zakoni o jednakosti obično stvaraju u pokušaju da se pomire pravni kodeksi s deklaracijama o jednakosti.
Zakon o jednakosti može kodificirati jednak tretman bilo koje klase ili skupine građana u gotovo svakom području obuhvaćenom zakonom. Zakoni o radu, na primjer, mogu zabraniti poslodavcima da diskriminiraju na temelju spola, spolnih preferencija, rase, dobi, invaliditeta ili vjerskog uvjerenja. Stambeni zakoni mogu zabraniti stanodavcima slične diskriminatorne prakse. Zakoni o jednakosti u braku mogu istospolnim parovima dodijeliti iste pravne pogodnosti koje već postoje za heteroseksualne parove. Zakoni o glasanju mogu jamčiti pravo glasa svakom punoljetnom građaninu, bez obzira na rasu, spol ili vjeru.
Težnja za potpunom jednakošću prema zakonu stalna je praksa u 21. stoljeću, čak iu zemljama koje snažno podupiru nacionalnu poruku jednakosti. Dječje aktivističke skupine, na primjer, tvrde da se biračko pravo proizvoljno i nepravedno daje samo odraslima, dok oni ispod dobne granice podliježu zakonu iako nemaju pravo glasa u zakonu. Grupe feminističkih aktivistica protive se zakonima koji smatraju seksualnim prijestupom da se žene sunčaju u toplesu, dok muškarci ne podliježu takvom zakonu. Borba oko zaštićenih prava za homoseksualne i lezbijske parove ostaje žestoko sporna rasprava u 21. stoljeću, što je možda najjasniji primjer trajne potrage za potpuno sveobuhvatnim zakonom o jednakosti.