Zakon o smještaju je bio zakon koji je usvojio britanski parlament kako bi se osiguralo da će britanski vojnici biti pravilno smješteni i hranjeni tijekom službe u sjevernoameričkim kolonijama. Zapravo, Parlament je donio dva zasebna akta, jedan 1765. i drugi 1774., i oba su postala ozbiljna rasprava među kolonistima. Zapravo, čin je bio toliko uvredljiv da su se na njega konkretno spominjale u Deklaraciji o neovisnosti i američkom ustavu.
Zakon o smještaju iz 1765. donesen je kao odgovor na zabrinutost da britanski vojnici nisu bili pravilno zbrinuti u kolonijama. Naložio je guvernerima i drugim vlastima da osiguraju da vojnici dobiju odgovarajuću hranu i smještaj. U slučaju da vojarne i javne kuće nisu bile dovoljne, vlasti su upućivane da vojnike smjeste u poslovni prostor kao što su skladišta, ili u prazne kuće, zgrade i staje. Suprotno uvriježenom mišljenju u Sjedinjenim Državama, zakon nije dopuštao smještaj vojnika u privatnim kućama.
Osim stambenog zbrinjavanja vojnika, zajednice su također morale osigurati hranu i piće, a ne bi im se plaćala naknada. U zajednicama u kojima su zalihe bile ograničene, to je bio glavni izvor nesuglasica, jer su ljudi negodovali što su bili prisiljeni predati te potrepštine vojnicima. Neke su zajednice, posebice u New Yorku, odbile poštivati odredbe zakona. Zakon je istekao 1767. godine.
S rastućim nemirima u kolonijama i zabrinutošću da kolonijalna javnost izmiče kontroli, 1774. donesen je drugi Zakon o kvartiranju. Ovaj zakon se bavio samo pitanjem stanovanja, ne uključujući mandate za pružanje hrane i pića. Neki kolonisti su to smatrali pozivom na otvorenu pobunu, svrstavajući je među “nepodnošljiva djela” koje je donijela britanska vlada u znak odmazde za kolonijalne proteste i ustanke.
Iako bi bilo nategnuto reći da su ti postupci potaknuli američke koloniste na revoluciju, oni su svakako dali poticaj, a u kombinaciji s drugim akcijama koje je poduzela britanska vlada, pokazali su se eksplozivnim. Kolonisti su ova djela koristili kao primjer svog ugnjetavanja pod Britanijom, tvrdeći da su umanjili svoje osobne slobode i prava. Do danas su prava Amerikanaca da odbiju smjestiti vojnike sadržana u Billu o pravima, koji kaže da se samo u ratno vrijeme vojnici mogu smjestiti u “bilo koju kuću” i to samo “na način koji je propisan zakonom”.