Zakon o štitu je zakon koji štiti ljude od određenih pravnih pitanja. Zakoni o štitu najčešće se koriste za zaštitu novinarskog integriteta i za pružanje određene zaštite osobama uključenim u slučajeve seksualnog napada. Nemaju sve nacije zakone o štitovima, a priroda takvih zakona uvelike varira, uz stalne reforme takvih zakona koje predlažu zakonodavci.
U kontekstu novinarstva, zakon o štitu štiti novinarske izvore. Ideja je da bi se ljudi mogli bojati prići novinarima s povjerljivim informacijama kada bi znali da bi novinari mogli biti prisiljeni otkriti svoje izvore, te da bi to ugrozilo integritet vijesti. Zakoni o štitu dopuštaju novinarima da uvjeravaju svoje izvore da će ostati povjerljivi, dopuštajući novinarima da dobiju bolje priče.
U klasičnom primjeru korištenja zakona o štitu za zaštitu novinara i njihovih izvora, novinari Washington Posta Bob Woodward i Carl Bernstein odbili su otkriti identitet “Dubokog grla”, izvora koji su koristili za svoje revolucionarno razotkrivanje skandala u Watergateu. Unatoč pritiscima da otkriju svoj izvor, odbili su to učiniti, sve dok se Deep Throat na kraju nije oglasio 2005. godine.
Prema zakonu o štitu, novinar može odbiti odgovarati na pitanja koja bi mogla ugroziti njegove ili njezine izvore. To bi se moglo promatrati kao zaštita slična onoj koja se nudi zviždačima u nekim zemljama, s ciljem da se informacija dođe u oči javnosti, a da se izvor tih informacija zaštiti od posljedica. Novinarski izvori redovito riskiraju gubitak posla ili suočeni sa zakonskim kaznama za pružanje informacija, a za zaštitu se oslanjaju na zakone o zaštiti.
Neki ljudi tvrde da priča ima veću težinu kada se otkrije izvor, a novinari svakako radije koriste izvore koje mogu identificirati i citirati, jer to povećava integritet priče. Međutim, postoje situacije u kojima bi anonimni izvor mogao biti neophodan, a takvi izvori mogu biti kritični i neprocjenjivi, osobito u slučaju velikih hitnih priča. Imajući zakon o štitu za zaštitu, novinari mogu s povjerenjem pristupiti takvim izvorima.
U slučajevima seksualnog napada, zakoni o štitu koriste se za oduzimanje štetnih dokaza. Na primjer, ako žrtva silovanja nije djevica, ova informacija bi se mogla smatrati štetnom, tako da odbrana ne bi smjela pokretati ovu temu. Zakoni o štitu također se koriste kako bi se prikrio identitet žrtava seksualnog napada i kako bi se zaštitile od potrebe da se upuste u štetno svjedočenje. Obrana, na primjer, ne može ispitivati svjedokinju o njegovoj ili njezinoj seksualnoj povijesti u zemljama koje imaju zakon o zaštiti od silovanja.