PROTECT Act je savezni zakon SAD-a, potpisan 2003. godine, uglavnom usmjeren na stvaranje veće pravne zaštite za djecu i strožije statute u vezi s dječjom pornografijom. Ovi zakoni obuhvaćaju niz aspekata zaštite djece, uključujući lakše djelovanje za policiju koja istražuje otmice, instituciju i nadzor nacionalnog programa AMBER Alert te ukidanje zastare u slučajevima koji uključuju zlostavljanje ili otmicu djece. Zakon PROTECT također je uspostavio osnove za kazneni progon koji uključuje “virtualnu dječju pornografiju”, što je policiji dalo veću slobodu da procesuira slučajeve posjedovanja ili distribucije dječje pornografije, ali je izazvao određene kontroverze.
Postoji niz različitih aspekata Zakona o PROTECT-u iz 2003., što je skraćenica od “Tužiteljski pravni lijekovi i drugi alati za okončanje eksploatacije djece danas”. Mnogi od odjeljaka osmišljeni su kako bi se povećale kazne dostupne pravnom sustavu za one osuđene za bilo koju vrstu zlostavljanja djece. To je uključivalo utvrđivanje doživotnog zatvora za svakoga tko je osuđen za drugo kazneno djelo protiv lakših osoba, strožije kazne za one osuđene za otmicu i povećane mogućnosti tužilaštva protiv američkih državljana koji se bave “seksualnim turizmom” u drugim zemljama.
Dva od najcjenjenijih aspekata PROTECT Act bili su savezna ustanova i smjernice za nadgledanje stalne upotrebe sustava AMBER Alert i Code ADAM. Ovi alati pomažu tvrtkama i službenicima za provođenje zakona u lociranju i hapšenju otmičara. Iako su neki od tih sustava već bili na snazi u nekim državama i korišteni od strane određenih tvrtki, Zakon o PROTECT-u utvrdio je nacionalne parametre za te programe. Ovim je aktom također uspostavljen “Suzannin zakon”, koji je izmijenio zakone koji su određivali razdoblje čekanja potrebno za prijavu nestanka osobe starije od 18 godina, a umjesto toga vrijeme čekanja primjenjivalo se samo na osobe starije od 21 godine.
Jedan od najkontroverznijih aspekata PROTECT Acta bio je utvrđivanje “virtualne dječje pornografije” kao nezakonite. Prije donošenja ovog djela moglo bi biti teško procesuirati nekoga tko je posjedovao dječju pornografiju na računalu, jer je optuženik mogao tvrditi da je na digitalnim slikama nemoguće utvrditi pravu dob osobe. Zakon o ZAŠTITI je posjedovanje virtualne dječje pornografije, u kojoj su sudionici očito trebali biti djeca bez obzira na stvarnu dob, utvrdio kao kazneno djelo. Bilo je napada na ovaj dio djela, budući da se potencijalno može iskoristiti za kazneni progon nekoga tko posjeduje materijale u kojima nisu prikazana djeca, ali u kojima se čini da je osoba mlađa nego što uistinu jest.