Zakon o zaštiti djece na internetu, skraćeno COPA, donesen je u Sjedinjenim Državama 1998. godine i pokušao je zaštititi djecu, koja se također nazivaju maloljetnicima, od nailaska na štetni materijal tijekom pregledavanja interneta. Taj je čin smatrao štetnim materijalom bilo kakvu golotinju ili seksualni sadržaj te je stvoren kako bi spriječio djecu da pristupaju pornografiji i srodnim stranicama. Zakon je naveo da oni koji prodaju ili distribuiraju bilo koji materijal koji se smatra štetnim za maloljetnike moraju zabraniti maloljetnicima pristup njihovoj web stranici. Zakon o zaštiti djece na internetu proglašen je neustavnim zbog kršenja prava na slobodu govora, a od 2009. godine nije provođen niti potvrđen na sudu.
COPA se ne smije miješati s COPPA-om, Zakonom o zaštiti privatnosti djece na internetu. Ovaj zakon je donesen 1998. godine, a od 2010. još uvijek je na snazi u Sjedinjenim Državama. Ograničava što internetska osoba ili tvrtka može učiniti s osobnim podacima prikupljenim od osobe mlađe od 13 godina.
Prema Zakonu o zaštiti djece na internetu, tvrtka ili osoba koja vodi web stranicu sa sadržajem za odrasle moralo bi da posjetitelji unesu oblik osobne identifikacije za ulazak na stranicu. To može biti identifikacijski broj, broj kreditne kartice ili pristupni kod. Sve informacije prikupljene u svrhu identificiranja osobe kao odrasle osobe, a ne maloljetne osobe, smatrale su se privatnim i bilo je nezakonito da tvrtka distribuira ili koristi te podatke na bilo koji drugi način osim za identifikaciju.
Iznimka od pravila o štetnom materijalu bio je materijal koji se smatrao obrazovnim ili korišten u znanstvene svrhe. Slike ili ilustracije ljudskog tijela koje se koriste u svrhu podučavanja djece o ljudskoj anatomiji i načinu funkcioniranja tijela su primjeri iznimaka. Ne bi se smatrali štetnim ili nezakonitim prema Zakonu o zaštiti djece na internetu.
Prema Zakonu o zaštiti djece na internetu, roditelji su odgovorni za brigu o svojoj djeci, ali internet roditeljima otežava zaštitu djeteta od seksualnog sadržaja. Stoga je odgovornost na vladi da osigura da djeca ne pristupaju štetnom materijalu na internetu. Iako Zakon o zaštiti djece na internetu zahtijeva od distributera da provjere identitet i dob osobe, oni koji nisu izravno odgovorni za distribuciju materijala nisu odgovorni. To štiti pružatelje internetskih usluga i tvrtke koje hostiraju web-mjesta od naplate ako jedan od njihovih klijenata distribuira štetni materijal maloljetnoj osobi.