Što je Zakon o zaštiti potrošačkih kredita?

Zakon o zaštiti potrošačkih kredita (CCPA) drugi je naziv za savezni zakon o oduzimanju plaća koji je stupio na snagu u Sjedinjenim Državama 1968. godine i navodi da poslodavci koji moraju zadržati dio plaće zaposlenika da bi otplatili jedan dug ne mogu otpustiti tog zaposlenika zbog dug. Na primjer, poslodavac od kojeg se sudskim nalogom traži da zadrži dio plaće jednog zaposlenika kako bi otplatio dug Poreznoj upravi ne može odlučiti otpustiti tog zaposlenika samo zbog duga. Međutim, ako zaposlenik duguje više od jednog duga, poslodavac ga može otpustiti ako želi. Zakon o zaštiti potrošačkih kredita provodi Odjel za plaće i satnice (WHD).

Ne samo da Zakon o zaštiti potrošačkih kredita štiti zaposlenike od gubitka posla, već navodi i maksimalni iznos koji tvrtka može zadržati od plaće. To štiti zaposlenika od gubitka cijele plaće zbog otplate duga. Samo određeni dugovi zahtijevaju od poslodavca da zadrži novac za otplatu. Ovi dugovi nastaju kada zaposlenik duguje novac državi ili kada sud presudi da zaposlenik mora otplatiti dug na ovaj način. Dug nije dužan poslodavcu, već poslodavac uzima novac i isplaćuje ga državi ili odgovarajućoj osobi koju odredi sud.

Zadržavanje ovog novca je pravni postupak poznat kao zaplena plaće. Zaplena na plaću nije isto što i dobrovoljno pristajanje na uskraćivanje novca. Ako je, na primjer, zaposlenik zatražio od poslodavca da zadrži određeni iznos od svake plaće kako bi otplatio osobu ili tvrtku, onda se to ne temelji ni na kakvom sudskom nalogu i nije zapljena plaće. Zabrana na plaću stupa na snagu samo kada je zadržavanje novca propisano zakonom.

Samo oni koji žive u Sjedinjenim Državama i njihovim teritorijima ili posjedima obuhvaćeni su Zakonom o zaštiti potrošačkih kredita. Svaki novac koji se smatra osobnim dohotkom obuhvaćen je ovim zakonom. Dodatni zarađeni novac koji se smatra napojnicom ne smatra se dijelom zarade osobe prema Zakonu o zaštiti potrošačkih kredita.

Iznimke postoje u slučajevima uzdržavanja djeteta i alimentacije. U tom slučaju, do 50 posto zarade radnika može se zadržati i isplatiti kao uzdržavanje djeteta. Ako osoba nema trenutnog supružnika ili dijete za uzdržavanje, tada sud može odrediti da 60 posto zarade ide na uzdržavanje djeteta.