Raspored agregatne potražnje je studija odnosa između razine nacionalnih cijena i razine potrošnje proizvoda njenih stanovnika. Ovo je važan koncept u makroekonomiji, koja proučava ekonomiju u cjelini, a ne sklonosti potrošnje njenih građana. Agregatna potražnja općenito se mjeri bruto domaćim proizvodom (BDP) zemlje, dok se razine cijena mjere nekom vrstom indeksa cijena. Postavljanje ova dva mjerenja u grafikon čini raspored agregatne potražnje koji se može grafički prikazati kako bi se prikazao inverzni odnos između njih.
Ekonomije se mogu proučavati na dva različita načina. Mikroekonomija nudi pogled na to kako pojedinci troše i štede svoj novac ovisno o ekonomskim poticajima koji ih okružuju u njihovim životima. Nasuprot tome, makroekonomija zauzima taj pogled i proširuje ga na čitavu naciju. Jedan od najvažnijih koncepata u makroekonomiji je agregatna potražnja, koja je ukupna potražnja za proizvodima svih građana u zemlji. Način na koji agregatna potražnja reagira na razine cijena temelj je za raspored agregatne potražnje.
Za izradu rasporeda agregatne potražnje potrebno je prikupiti određena mjerenja. Indeks cijena, poput Indeksa potrošačkih cijena u Sjedinjenim Državama, predstavlja razine cijena. Odgovarajuće razine agregatne potražnje moraju se pronaći za te razine cijena, a one se mogu prikupiti iz BDP-a zemlje, koji mjeri razine potrošnje zbrajanjem cjelokupne potrošačke potrošnje, poslovnih i državnih ulaganja i neto izvoza.
Stavljanje ova dva mjerenja jedno uz drugo u grafikon pokazuje raspored agregatne potražnje i inverzni odnos između dva mjerenja. Drugim riječima, kada razina cijena raste, agregatna potražnja pada, i obrnuto. Kada se nacrta na grafikonu, s razinama cijena na okomitoj osi i agregatnom potražnjom na horizontalnoj osi, ovaj inverzni odnos prikazan je linijom koja se penje od visoko gore blizu okomitog vrha prema dolje blizu dna horizontalne desne strane, što predstavlja razlika od oko 45 stupnjeva.
Tri su glavna razloga za inverzni odnos rasporeda agregatne potražnje. Rastuće cijene obezvrijeđuju novac potrošača, ostavljajući im manje za trošenje na proizvode. Kamatne stope također rastu s inflacijom, pa je pametnije štedjeti novac nego ga trošiti. Konačno, uvoz iz stranih zemalja postaje poželjniji kada su domaće cijene visoke, dok inozemna potražnja za izvozom također pada.