Zračna fotogrametrija je tehnika za stvaranje dvodimenzionalnih (2D) ili trodimenzionalnih (3D) modela iz zračnih fotografija, koje su slike Zemlje s visoke točke, obično aviona. Te fotografije zatim kartografi pretvaraju u modele. Zračna fotogrametrija obično zahtijeva fotografije iz dva ili više kutova istog područja kako bi se mapirala slika, a može uključivati računalni softver, ali i ne mora.
Uglavnom se zračna fotogrametrija koristi za izradu topografskih karata. Te karte mogu biti 2D ili, u novije vrijeme, 3D računalni modeli terena. Dobivene karte i modeli mogu biti korisni u analizi malih i velikih geografskih područja. Ove karte mogu se koristiti kao osnova za podatke geografskog informacijskog sustava (GIS) ili zajedno s njima.
Zračna fotogrametrija također može biti korisna u raznim industrijama. Obično se koristi u arhitekturi i uređenju zemljišta. Osim toga, ove tehnike kartiranja mogu se koristiti u ekološkim studijama terena, kao što su istraživanje razvodnih područja ili krčenja šuma, u planiranju grada, ili čak u filmskoj produkciji.
Većina slika koje se koriste u zračnoj fotogrametriji dobivaju se pomoću kamera postavljenih na donje strane zrakoplova. Ako sliku treba snimiti s niske putanje leta, kamera se obično montira na mali zrakoplov na daljinsko upravljanje. Ograničenja letenja u mnogim područjima zabranjuju zrakoplovima s posadom prenisko letenje iznad stambenih i poslovnih područja.
Uzorak leta zrakoplova obično će vijugati naprijed-natrag nad područjem dok kamera snima slike. Ovaj uzorak treba omogućiti fotografiranje svakog područja iz više kutova. Proces aerofotogrametrije gotovo uvijek zahtijeva fotografske podatke iz više kutova.
Fotogrametristima je potrebno više kutova kako bi odredili relativne položaje objekata na fotografijama. Taj se proces postiže izolacijom istih točaka na svakoj fotografiji i triangulacijom njihovih pozicija jedna u odnosu na drugu. Ovaj se proces obično ostvaruje uz pomoć stereo-plotera, specijaliziranog računalnog softvera ili oboje. Stereo-ploteri omogućuju kartografu da vidi dvije fotografije istovremeno kako bi bolje usporedio točke interesa.
U mnogim slučajevima fotografski podaci možda neće biti dovoljni za određivanje potpune slike krajolika. To može biti osobito istinito pri izradi 3D modela krajolika. Stoga zračna fotogrametrija često kombinira druge vrste podataka s fotografijama pomoću instrumenata kao što su otkrivanje i određivanje svjetla (LiDAR), laserski skeneri ili digitalizatori bijelog svjetla.