“Žuta pozadina” je poznata kratka priča koju je napisala Charlotte Perkins Gilman 1892. Danas se često uči u srednjoškolskim i fakultetskim tečajevima kao rani primjer feminističke književnosti. Na priču se gleda kao na kritiku pojma ženske “histerije” i medicinske prakse tog vremena.
“Žutu pozadinu” pripovijeda ženska govornica koja je bila prikovana za krevet nakon rođenja djeteta, zbog svoje navodne “privremene živčane depresije”. Njezin liječnik tvrdi da, kako bi se oporavila, mora ležati u krevetu tjednima, bez ikakve mentalne ili fizičke stimulacije. Sve što mora pogledati su žute tapete u sobi.
Priča se sastoji od niza unosa u dnevnik, u kojima govornica meditira o svojoj situaciji, a ubrzo počinje opsjednuti žutom tapetom. Kako se priča nastavlja, njezini zapisi u dnevniku postaju sve čudniji i čudniji, sve dok ne počne opisivati ženu unutar slike tapeta, zarobljenu unutar zida. Na kraju “Žute pozadine” govornica vjeruje da je i sama pobjegla s tapeta i više se ne sjeća tko je; u posljednjoj sceni priče, njezin muž pada u nesvijest na podu, a ona prelazi preko njegovog ležećeg tijela kako bi nastavila koračati prostorijom.
“Žuta pozadina” temelji se na osobnim iskustvima Charlotte Perkins Gilman, koja je patila od teškog živčanog sloma i depresije. Njezin liječnički savjet bio je “lijek za odmor”, u kojem više nikada ne bi smjela dirati olovku, olovku ili kist, zabranjen za sve akademske ili kreativne aktivnosti. Gilman je tri mjeseca slijedila savjet liječnika, ali je shvatila da joj liječenje uzrokuje još više psihičke boli. Nakon što je odustala od tretmana, napisala je “Žuta pozadina”. Poslala je kopiju priče svom liječniku, ali on nikada nije odgovorio.
Gilman je napisao da “Žuta pozadina” “nije bila namijenjena da izludi ljude, već da spasi ljude od izluđivanja, i uspjelo je”. Mnogo godina kasnije otkrila je da je njezin liječnik prestao propisivati mirovanje u krevetu kao tretman za žene, kao i mnogi drugi. Danas se Gilmanova priča doživljava kao manifest, kako za žene tako i za mentalno bolesne.