Kada je osoba očito počinila kazneno djelo, postoje neki načini da se izbjegne osuđujuće presude, kao što je proglašenje nevinom zbog ludila. U ovoj izjavi priznaje se počinjene radnje, ali se navodi da klijent zbog psihičkog stanja nije mogao suditi ili izbjeći radnje. To je također odluka koju porota i sudac mogu donijeti ako se dokaže da je osoba bila, a mogla bi i dalje biti, luda kada je zločin počinjen. Kada ljudi pokušaju dobiti ovu nekrivučnu presudu, to se zove obrana od ludila, a sposobnost da se na ovaj način proglasi nevinim zahtijeva značajan dokaz od strane psihijatrijskih vještaka.
Mnogo je lakše dokazati obranu od ludila kada postoje dugotrajna i utvrđena stanja mentalnog zdravlja. Na primjer, netko sa shizofrenijom, iako je većina shizofrenika članovi društva koji poštuju zakon, mogao bi lakše tvrditi da nije kriv zbog ludila. To bi moglo biti osobito slučaj ako shizofreničar nije bio liječen ili neadekvatno liječen u vrijeme kada je zločin počinjen.
Teže je pokušati dokazati privremenu ludost, osim ako ne postoje nepobitni dokazi. Na primjer, tumor na mozgu koji pritišće krivo područje mozga mogao bi uzrokovati bijes ili nasilne impulse kojima osoba ne može pomoći. Ova molba nije uvijek tako jaka i možda neće uvjeriti porotu, ali postoji snažna motivacija za privremenu obranu od ludila jer bi mogla dovesti do trenutnog puštanja na slobodu nakon suđenja. Kada netko koristi obranu od ludila koja nije privremena, može biti odveden u mentalnu ustanovu mjesecima ili godinama, dok ne dokaže da je zdrav.
Različite regije definiraju ludilo ili privremeno ludilo na različite načine. Optuženici koji se izjašnjavaju obično moraju dokazati jednu od dvije stvari: nisu si mogli pomoći u počinjenju kaznenog djela jer su bili žrtve ludila, ili naizmjenično, nisu mogli razlikovati dobro i pogrešno. Ovaj potonji test naziva se McNaughton (M’Naghtenovo) pravilo.
Unutar svake jurisdikcije mogu postojati druge razlike o tome koje se vrste ludila smatraju. Na primjer, ovisnost o tvarima koje mijenjaju um ne mora biti ludost čak i ako se smatra stanjem mentalnog zdravlja prema glavnom dijagnostičkom tekstu zajednice mentalnog zdravlja, The Diagnostic and Statistical Manuals. Ljudi moraju znati kada se opravdano izjašnjava o neuračunljivosti, na temelju zakona u njihovom području.
Ljudi koji se izjasne da nisu krivi zbog neuračunljivosti mogu očekivati da će biti podvrgnuti psihijatrijskom pregledu od strane vještaka koji će svjedočiti na sudu o tome nalazi li ili ne dokaze ludila. Mnoge jurisdikcije podržat će optuženika koji se izjasni o krivnji financiranjem vještaka ako ga optuženik ne može priuštiti. Često se vjeruje da ljudi koji su u mogućnosti financirati vlastitog svjedoka imaju bolju kontrolu nad tim svjedočenjem, ali mogu postojati izvrsni državni psihijatri koji svoj posao shvaćaju ozbiljno i čine sve što mogu da pomognu optuženiku.