Ono što psihoanalitičar može učiniti uvelike ovisi o obuci, iako postoji nekoliko osnovnih elemenata u psihoanalizi koji će vjerojatno biti slični ili isti. Najprije je važno napomenuti da bi na mnogim mjestima svatko tko se bavi terapijom mogao tvrditi da se bavi psihoanalizom jer taj pojam nije zakonski zaštićen. Oni koji žele analitičare s pravom izobrazbom moraju istražiti jesu li prošli opsežan poslijediplomski rad uključen u ovu disciplinu, koja je obično dostupna u svakoj zemlji na samo nekoliko mjesta.
Također je vrijedno razumjeti da psihoanalitičar i terapeut nisu potpuno isti pojmovi. Psihoanaliza proizlazi iz tradicije koju je započeo Sigmund Freud, a praktičari poput Carla Junga nastavljali u različitim smjerovima. Freudovska ili jungovska orijentacija dvije su potpuno odvojene stvari i ljudi koji vide analitičara specijaliziranog za jedno ili drugo mogli bi očekivati vrlo različite pristupe procesu. Ono što ih čini sličnima jest to što oboje koriste srodni format u radu s pacijentima.
U osnovi, u psihoanalizi je cilj često, ponekad gotovo svakodnevno, sastajati se s pacijentom u trajanju od sat vremena, tako da pacijent može koristiti stvari poput slobodnog povezivanja kako bi otkrio nesvjesno ja. Analitičar, koji bi mogao postavljati pitanja ili tražiti pojašnjenje, može povremeno to usmjeriti, ali i pozorno sluša svakog klijenta. Pacijent može ležati na kauču ne okrenut prema analitičaru, ili se ponekad koristi rad licem u lice s obje osobe koje sjede. Cilj analitičara je pomoći pacijentu, odnosno analizantu, da obradi nesvjesni materijal, stvarajući dublje znanje o sebi i zaustavljanje nekih problema. To može potrajati nekoliko godina da se postigne.
Psihoanalitičar obično viđa mnogo pacijenata tjedno, ali s obzirom na vrijeme potrebno za svakog pacijenta, opterećenje pacijenata moglo bi biti puno manje nego kod terapeuta koji se sastaju jednom tjedno s mnogim svojim klijentima. Smatra se da brojni sastanci stvaraju dublji odnos sa svakim analizandom, iako svi pacijenti ne završavaju liječenje. Istodobno, analitičar formira ovaj odnos, on/ona mora biti oprezan u projiciranju svojih osjećaja na pacijente i mora raditi na tome da njegovi/njezini protuprijenosi, želje i želje ne utječu na pojavu nesvjesnih misli svakog klijenta. Općenito, psihoanaliza ovisi o stvaranju prijenosnog odnosa i psihoanalitičar nastoji ne ometati taj proces.
Još jedna stvar koju psihoanalitičar može učiniti je prepisivanje lijekova. Mnogi ljudi koji dolaze na stručno usavršavanje su liječnici ili psihijatri i kao takvi mogu koristiti propisivanje kao metodu za otklanjanje onih poremećaja koji su biološki utemeljeni. To ostavlja klijentu slobodu da radi na onim pitanjima koja tinjaju u nesvjesnom, a koja se ne temelje na neispravnom djelovanju neurotransmitera ili drugim medicinskim stanjima.
Neki psihoanalitičari upravljaju svojim uredima i odgovorni su za dogovaranje svih termina, naplatu osiguravajućih društava ili prikupljanje novca izravno od klijenata. Drugi mogu zaposliti voditelja ureda za ovaj posao. Osim bavljenja analizom, mnogi bi se mogli uključiti u teren na druge načine. Mogli bi provoditi istraživanja, pisati knjige ili članke te obučavati ili nadzirati analitičare početnike. Nekoliko analitičara također podučava ili predaje te su povezani s institucijama koje se obučavaju za specifične psihoanalitičke metode.