Kada osoba daruje krv, to je samo početak mnogo dužeg procesa da se krv dostavi osobi kojoj je potrebna. Donirana krv mora proći nekoliko koraka. Najprije se testira dio krvi, a ostatak se obrađuje. Zatim se krv pohranjuje prije nego što se konačno upotrijebi za pomoć osobama s medicinskom potrebom za krvlju ili krvnim komponentama.
Prilikom darivanja darivatelji moraju dati podatke o svom zdravstvenom stanju i krvnoj grupi te da li imaju određene bolesti. Kako bi opskrba krvlju bila sigurna, darovana krv se temeljito testira na razne bolesti i potvrđuje vrstu. To se radi u slučaju da darivatelji griješe u vezi s krvnom grupom ili u slučaju da su oboljeli od bolesti koje još nisu svjesni. Donirana krv se testira na Rheses (Rh) faktor; za uobičajene krvne grupe A, B, AB i O; te za neobična antitijela i krvne grupe. Ako je bilo koji od rezultata testa pozitivan na bolest, darivatelj se obavještava, a donacija se ne koristi.
Neke od zaraznih bolesti ili uzročnika bolesti na koje se darovana krv testira uključuju virus humane imunodeficijencije tipa 1 i tip 2 (HIV), virus koji uzrokuje sindrom stečene imunodeficijencije (AIDS) i hepatitis B i C. Druge testirane bolesti jer su virus Zapadnog Nila, sifilis, Chagasova bolest i ljudski T-limfotropni virus. Provedeni testovi traže antitijela koja će sustav izložene osobe stvoriti. U nekim slučajevima traže i nukleinske kiseline koje stvara sam virus. Ovi testovi su nužni jer osoba može biti izložena tim agensima, ali ne pokazuje simptome, a ti agensi mogu razboljeti osobu kada su primljeni transfuzijom krvi.
Tijekom testiranja ostatak darovane krvi obično prolazi kroz obradu, gdje se priprema za upotrebu ili se može pohraniti kao puna krv. Tijekom obrade donirana krv se centrifugom odvaja na dijelove ili komponente, poput crvenih krvnih zrnaca, trombocita i plazme. Plazma se također može dalje obraditi u tvar zvanu krioprecipitat. Komponente također prolaze kroz proces koji se naziva leukoredukcija, a to je uklanjanje bijelih krvnih stanica kako ne bi ometale imunološki sustav pacijenta. Odvojene komponente tada se mogu koristiti za liječenje više pacijenata s različitim stanjima, tako da jedna litra krvi može pomoći više od jednog pacijenta.
Zatim, donirana krv odlazi u skladište dok ne bude potrebna. Načini skladištenja i vrijeme variraju ovisno o komponenti krvi. Trombocite je potrebno čuvati na sobnoj temperaturi i držati u stalnom pokretu u miješalici, a traju samo pet dana. Puna krv mora se čuvati u hladnjaku i može se čuvati na siguran način čak 35 dana, a crvene krvne stanice mogu se čuvati u hladnjaku čak 42 dana. Plazma i krioprecipitat imaju najduže vrijeme skladištenja — čak godinu dana — i zamrznuti su.
Konačno, kada je to potrebno, darovana krv se distribuira u bolnice kako bi se koristila u liječenju raznih stanja. Puna krv često je potrebna za kirurške pacijente i žrtve traume. Crvene krvne stanice su korisne u liječenju anemije srpastih stanica i standardne anemije, kao i za bilo koji drugi značajan gubitak krvi. Trombociti se koriste za liječenje određenih karcinoma, kao što je leukemija; plazma se koristi kod poremećaja zgrušavanja i pacijenata s opeklinama; a krioprecipitat je vrlo koristan u liječenju hemofilije. Mnoge banke krvi mogu slati punu krv i krvne komponente u bolnice svaki dan, u bilo koje vrijeme.