Aktinski filamenti, također poznati kao mikrofilamenti, su tanki potporni filamenti proizvedeni od lanaca proteina aktina, koji je prisutan u stanicama svih eukariotskih organizama. Iako ovi filamenti služe mnogim različitim funkcijama, oni prvenstveno postoje kako bi pružili strukturnu potporu i unutarstanični transport kao dijelovi staničnog citoskeleta. Aktinski filamenti također mogu igrati važnu ulogu u održavanju ili promjeni staničnih oblika i izazivanju pomicanja stanice. U većim razmjerima, aktin igra sastavnu ulogu u procesu mišićne kontrakcije, bez čega bi djelovanje ljudi i mnogih drugih organizama bilo potpuno nemoguće. Gotovo sveprisutnost aktina u stanicama čini ga vrlo korisnim za razne istraživačke primjene koje se usredotočuju na citoskelet i druga područja stanične biologije.
Polimerizacija aktina, ili proces kojim se monomeri proteinskog aktina spajaju u aktinske filamente, počinje procesom koji se naziva nukleacija. Nukleacija se događa kada se skupina od tri ili više aktinskih monomera, spontano ili na drugi način, grupira, tvoreći bazu na koju se mogu vezati drugi aktinski monomeri. Polimerizacija aktina ne tvori niti jedan linearni lanac; tvori, radije, aktinski filament koji se sastoji od dvostruke spirale povezanih aktinskih monomera. Takav je raspored mnogo izdržljiviji nego što bi bio jedan linearni pramen.
Polimerizacija aktina je reverzibilan proces, što znači da se aktinski filamenti mogu razgraditi na pojedinačne jedinice aktina. To čini vrlo dinamičan proces, jer se aktinski filamenti mogu brzo polimerizirati i depolimerizirati na različitim mjestima u stanici. Različite kemijske promjene u različitim dijelovima stanice mogu potaknuti polimerizaciju ili depolimerizaciju, tako da se aktinski filamenti mogu vrlo brzo sastaviti ili rastaviti na temelju posebnih potreba stanice. Postoji tendencija da postoji prividna dinamička ravnoteža između koncentracije aktinskih monomera i filamenata, iako na tu ravnotežu mogu utjecati različiti čimbenici. Ispod određenog praga koncentracije monomera, filamenti se vjerojatno neće formirati, ali iznad tog praga dolazi do nukleacije i polimerizacije spontano.
Aktin, zbog njegove skoro sveprisutnosti u eukariotskim stanicama i njegove bitne prirode kao dijela staničnog citoskeleta, obično se proučava u biološkim eksperimentima. Razvijene su različite metode za bojanje aktina tako da se mogu promatrati promjene koje proizlaze iz lijekova ili genetske modifikacije. Organizmi ili stanice mogu se genetski mijenjati ili liječiti različitim lijekovima koji utječu na polimerizaciju aktinskih filamenata. Takvi se eksperimenti koriste za preciznu klasifikaciju mnogih uloga aktinskih filamenata i za učenje kako njihova promjena utječe na stanice.