Analne fisure su male pukotine na membranama anusa. Obično vrlo brzo zacjeljuju uz kućnu njegu, iako neki slučajevi mogu zahtijevati agresivnije liječenje, a relativno su česti, osobito u dojenčadi. Osobe koje promatraju simptome analnih fisura trebaju se dogovoriti s liječnikom radi procjene u kojoj se dijagnoza može potvrditi. Važno je posjetiti liječnika kako bi se isključila druga stanja sa sličnim simptomima koja mogu zahtijevati različite pristupe liječenju.
Osobe s ovim stanjem obično osjećaju bol dok defecacija i pekuća bol također može biti povezana s mokrenjem. Na toalet papiru ili u zahodu mogu se pojaviti svijetle mrlje krvi, a pacijent može osjetiti i simptome poput svrbeža, jakog mirisnog iscjetka i opće nelagode. Ponekad je moguće vidjeti analnu pukotinu u ogledalu ili je osjetiti. Neki pacijenti mogu pokušati izbjeći defekaciju zbog boli.
Uzroci mogu uključivati proljev i zatvor, kao i naprezanje zbog velike stolice. Osim toga, ponekad porođaj uzrokuje traumu anusa što dovodi do fisura. Ako se fisura nastavi bez liječenja, može postati kronična. Kronične pukotine mogu dovesti do mišićnih suza koje uzrokuju bolne grčeve, a također mogu biti povezane s infekcijama i drugim zdravstvenim problemima.
Liječnik često može dijagnosticirati analnu fisuru brzim fizičkim pregledom. Tretmani mogu uključivati korištenje omekšivača stolice kako bi se olakšala nužda, čišćenje područja blagim sapunima, namakanje u toploj vodi kako bi se ublažila bol i upala te nanošenje mazivih protuupalnih krema za ublažavanje nelagode. Analne fisure često su izlječive bez operacije, ali u rijetkim slučajevima može biti potrebna manja operacija za popravak analnog sfinktera.
Ljudi svih dobnih skupina mogu razviti analne fisure i ovaj uobičajeni medicinski problem nije nužno rezultat bilo čega što je pacijent učinio ili nije učinio. Važno je dobiti adekvatan tretman kako bi se izbjegle komplikacije. Liječnik opće prakse obično može pacijentima dati potrebnu dijagnozu i tretmane, a ako je situacija kompliciranija i zahtijeva pozornost stručnjaka, može se dati uputnica. Pacijenti ne bi trebali biti sramežljivi govoriti kada su u pitanju problemi s mokrenjem i defekacijom, iako se te teme ponekad mogu osjećati neugodno ili neugodno; liječnici su sve vidjeli i mogu pružiti liječenje bez komentara ili prosuđivanja.