Ratovi bakalara bili su niz sukoba između Velike Britanije i Islanda tijekom 1950-ih i 1970-ih. Iako je situacija srećom riješena bez krvoprolića, ona je ilustrirala neka velika politička pitanja koja se tiču prava na ribolov, teritorijalnih voda i prava zemlje na zaštitu svojih vrijednih prirodnih resursa. Kako se ljudski pritisak na okoliš povećava, incidenti poput Ratova bakalara mogu se ponoviti.
Priča počinje s bakalarom, ribom koja je nekoć postojala u velikom obilju preko sjevernog Atlantika. Bakalar su stoljećima ekstenzivno lovile različite nacije, a bogatstvo je izgrađeno na ribarenju bakalara na mjestima poput Islanda. Island se kroz povijest jako oslanjao na bakalar kao industriju. Znanstvenici na Islandu počeli su biti zabrinuti kada su dalekometni brodovi iz drugih zemalja lovili bakalar na moru. Iako je ova praksa bila tehnički legalna, ugrozila je stokove bakalara na Islandu.
Godine 1958. Island je poduzeo akciju, proširivši ekskluzivnu gospodarsku zonu izvan svojih međunarodno priznatih teritorijalnih voda. Država je tvrdila da je to bilo potrebno za zaštitu ugroženog ribolova bakalara, te se obvezala na provođenje zone uz pomoć sustava kvota i islandske obalne straže. Britanija je negodovala zbog tog poteza i poslala je ribarske brodove u ekskluzivnu gospodarsku zonu, zajedno s pratnjom, započevši prvi rat bakalara u jesen 1958. Nakon nekoliko mjeseci namjernih sudara, rezanja mreže i hitaca upozorenja, prvi rat bakalara završio je s ugovorom i sporazumom da se budući sporovi iznesu na Međunarodni sud pravde.
Ratovi bakalara, poznati na islandskom kao Þorskastríðin ili Landhelgisstríðin, nisu završili. Godine 1972. Island je ponovno proširio ekskluzivnu gospodarsku zonu, u pokušaju da oživi posrnulo ribarstvo tjerajući međunarodne proizvođače napolje. Dvije su zemlje gotovo doslovno ušle u rat 1973., ali je kriza izbjegnuta nakon niza pregovora Organizacije Sjevernoatlantskog pakta (NATO). Međutim, 1975. godine izbio je još jedan bakalarni rat, kada su Britanci odbili priznati zonu ekonomske isključenosti, a Island je ponovno poslao brodove obalne straže da je provedu. Ovoga puta Island je zaprijetio da će se povući iz NATO-a i zatvoriti bazu NATO-a ako se ne misli na njihove zahtjeve, te je postignut konačni sporazum.
Iako bi se Ratovi bakalara mogli činiti sitnim, bili su vrlo važan događaj u povijesti. Island je počeo postajati kao NATO sila tijekom Ratova bakalara, kada je nacija shvatila da ima utjecaj. Problemi s ribolovom bakalara bili su šire priznati, što je dovelo do veće globalne svijesti o održivom ribolovu i moratorija na ribolov bakalara u nekim zemljama. Bila je sreća da nitko nije umro tijekom Ratova bakalara; budući sukobi oko sve manjih resursa možda neće biti tako beskrvni.