Biljni antibiotici su svi biljni lijekovi koji imaju antibakterijska svojstva u borbi protiv infekcije. Postoje razne vrste bilja koje pomažu u sprječavanju bakterija, a mogu se naći u zdravoj hrani ili trgovinama u obliku tableta ili čepića. Neki liječnici savjetuju uzimanje biljnih antibiotika umjesto konvencionalnih jer bakterije postaju sve otpornije na najčešće korištene antibiotike.
Primjeri biljnih antibiotika su zlatica, češnjak, ehinacea, đumbir i šipak. Djeluju tako što inhibiraju rast bakterija u određenim dijelovima tijela i mogu se uzimati oralno ili povremeno putem čepića, u slučaju vaginalnih infekcija. Često su dostupni komercijalni oblici, iako je korištenje cijele biljke također izvediv izbor u mnogim slučajevima. Dostupni su i dodaci koji sadrže različite vrste biljnih antibiotika u kombinaciji kako bi pomogli u borbi protiv ozbiljnijih ili ponavljajućih infekcija.
Biljni antibiotici se ne preporučuju uvijek za ozbiljne ili dugotrajne bakterijske infekcije. U tim se slučajevima mogu preporučiti konvencionalnije metode jer su u stanju ubiti bakterije brže i učinkovitije. Blage infekcije, međutim, mogu se bolje liječiti prirodnim sredstvima jer to pomaže spriječiti bakterije da postanu otporne na suvremene lijekove. Ponekad će se biljni i tradicionalni antibiotici kombinirati za liječenje i sprječavanje ponavljanja infekcije.
Neki biljni antibiotici, poput češnjaka ili vitamina C, mogu se uzimati redovito kako bi spriječili pojavu infekcija. Češnjak se može dodati mnogim namirnicama, a đumbir se može uzimati u obliku suplemenata ili dodavanjem u čaj ili hranu. Često redovita uporaba biljnih antibiotika sprječava ponovnu pojavu infekcija kod osoba s postojanim bakterijama, pomaže lijekovima da djeluju učinkovitije i drži bakterije na udaljenosti do liječničkog pregleda za liječenje trenutne infekcije.
Korištenje biljnih antibiotika donekle je kontroverzno, a neki liječnici ne zagovaraju njihovu upotrebu bez pristanka ovlaštenog liječnika. Vjeruje se da biljke nisu tako moćne kao konvencionalna medicina, te da njihova isključiva uporaba ne može zaustaviti ili usporiti rast štetnih bakterija. To bi moglo dovesti do toga da pacijenti postanu bolesniji nego što je potrebno i da će im biti potrebne veće doze lijekova kada se konačno obavi posjet liječniku. Drugi se ne slažu i smatraju da biljni antibiotici mogu biti jednako moćni kao i lijekovi s manje nuspojava kada ih licencirani travar ili homeopatski liječnik daje u dovoljno visokim dozama.
U svakom slučaju, znakove infekcije treba prijaviti liječniku ili liječniku neke vrste. To će omogućiti uzgoj bakterija kako bi se utvrdilo koja vrsta uzrokuje problem i kako bi se pronašle ispravne mogućnosti liječenja. Ne reagiraju sve bakterije dobro na sve lijekove ili biljne lijekove, pa je određivanje prisutnog soja bakterija važno za pravilno liječenje i prevenciju.