Program bonova za hranu je program koji je stvorila američka savezna vlada kako bi osigurala hranu osobama s niskim prihodima. Bodovi za hranu u upotrebi su od 1939. godine, a kreirao ih je bivši ministar poljoprivrede Henry Wallace. U početku su se koristili kako bi ljudima omogućili kupnju poljoprivrednih viškova koji bi inače bili propali. Program je trajao do 1943. godine, kada viškovi više nisu bili problem. Nakon toga nastao je drugačiji prehrambeni program.
Bonovi za hranu distribuiraju se u dva osnovna oblika: kao bonovi u knjižici ili kao kartice za elektronički prijenos beneficija (EBT). Oba se mogu koristiti u većini supermarketa i trgovina s hranom, pa čak i za kupnju neke gotove hrane kao što su hladni sendviči, pod uvjetom da se jedu kao hrana za van, a ne u restoranskom stilu. Također se mogu koristiti za kupnju sjemena za pokretanje povrtnjaka, uz njih se mogu kupiti i dodaci prehrani i većina vrsta dječjih formula. Za osobe s invaliditetom koji ne znaju kuhati, bonovi za hranu mogu se koristiti i za kupnju hrane od dostavnih službi za siromašne i invalide. Ne mogu se koristiti za kupnju kućanskih proizvoda kao što su sredstva za čišćenje, pasta za zube ili sapun.
Prema Ministarstvu poljoprivrede Sjedinjenih Država, oko 55% kućanstava koja koriste bonove za hranu uključuju djecu, a samo 9% je za osobe starije od 60 godina. Većina ljudi koji ih primaju su bijelci (41%), s malim postotak Indijanaca (2%). Iako se svatko može prijaviti, beneficije su ograničene na osobe koje su ili državljani SAD-a ili zakoniti stanovnici.
Kako bi se kvalificirali za bonove za hranu, sve osobe starije od 18 godina moraju se prijaviti za rad i biti voljni sudjelovati u programu osposobljavanja za rad/učenje. Za osobe koje trenutno rade, još uvijek je moguće prijaviti se ako su im prihodi ispod određenog iznosa svaki mjesec po osobi; kućanstvo s djecom koja u njemu žive može zaraditi nešto više. Prihodi i rashodi uzimaju se u obzir kada se odlučuje da li se obitelj kvalificira za program.