Također poznati kao zajmovi za bogoštovlja ili zajmovi temeljeni na vjeri, crkveni zajmovi su zajmovi koji se daju za korištenje u izgradnji, renoviranju ili proširenju bogomolje ili drugog objekta koji održava vjerska organizacija. Zajmove ove vrste ponekad nude zajmodavci svih vrsta, kao i financijske usluge koje su posebno usmjerene na davanje zajmova legalno uključenim vjerskim denominacijama i lokalnim zajednicama. Postoje i neke kršćanske denominacije koje upravljaju vlastitim privatnim crkvenim zajmovima koji se financiraju pomoću denominacijskih sredstava izdvojenih za pomoć postojećim, kao i novonastalim zajednicama u izgradnji ili ažuriranju mjesta za bogoslužje.
Crkveni zajmovi mogu se koristiti u različite svrhe. Ponekad se zajmovi koriste za stjecanje postojećeg bogoslužnog objekta od druge kongregacije na tom području. Obnova ili dodavanje više objekata u crkvenu zgradu koja je trenutno u vlasništvu također je često razlog za traženje zajma ove vrste. Postoje i slučajevi u kojima crkvena zajednica može poželjeti pokrenuti novi projekt propovijedanja u svojoj zajednici i zahtijevati neka vanjska sredstva za upravljanje projektom na samom početku.
Proces financiranja crkve obično slijedi iste opće smjernice potrebne za bilo koju drugu vrstu tražitelja zajma. To znači da podnositelji zahtjeva za crkvene zajmove moraju pokazati sposobnost otplate iznosa koji je posuđen u skladu s uvjetima povezanim s zajmom. U situacijama kada imovinu lokalne crkve imaju denominacije, a ne lokalne kongregacije, crkvene financijske službe često zahtijevaju da ovlašteni predstavnik denominacije služi kao supotpisnik zajma. Kreditna sposobnost džemata igrat će glavnu ulogu u vrsti stope koju odobravaju zajmodavci, pod pretpostavkom da je zahtjev za zajam odobren.
Kršćanske denominacije različitih veličina ponekad daju crkvene zajmove lokalnim zajednicama, što je potez koji eliminira potrebu traženja financiranja iz vanjskog izvora. Često su kamatna stopa i uvjeti otplate liberalniji od onih koje nude drugi zajmodavci, čak i oni koji su specijalizirani za neprofitno financiranje. To je osobito istinito u denominacijama u kojima vlasništvo nad imovinom mjesne crkve ne drži kongregacija, već sama denominacija. Crkvene organizacije koje djeluju s hijerarhijskom denominacijskom strukturom mnogo će vjerojatnije davati crkvene zajmove svojim lokalnim skupštinama nego denominacije u kojima se lokalne skupštine smatraju autonomnima.