Dionica, također poznata kao dionica, je jedinica vlasništva u poduzeću. Neotplaćene dionice odnose se na broj dionica dionica korporacije koje drže ulagači, bilo da su dužnosnici tvrtke, korporativni insajderi ili članovi javnosti. Broj neotplaćenih dionica, također poznat kao dionice u obradi ili, možda najčešće, dionice u obradi, važan je pokazatelj koji utječe na mnoge stvari, uključujući cijenu dionica tvrtke.
Kada se osniva javno društvo, ono ugovara ukupan broj dionica koje može izdati. Ovaj broj su njegove ovlaštene dionice. Nakon što se ta vrijednost utvrdi nakon izlaska na berzu, može se kasnije korigirati, ali samo glasom dioničara društva.
Privatno poduzeće nema dionice poduzeća koje su u javnom vlasništvu — svo vlasništvo tvrtke je interno. Međutim, neke tvrtke odlučuju izaći na burzu, a to je obično u svrhu prikupljanja kapitala. Izlaskom na burzu društvo prodaje dio svojih dionica građanima. Međutim, kada korporacija odluči izdati javne dionice, ne mora, i obično ne, izdati cijeli broj odobrenih dionica. Dio dionica se čuva interno.
Prvi put kada tvrtka izda dionice naziva se inicijalna javna ponuda (IPO). Bilo da je to prvi put da se dionice nude javnosti ili nakon što je tvrtka prvi put izašla na berzu, te se dionice nude široj javnosti putem burze. Međutim, budući ulagači obično zapošljavaju investicijsku banku kako bi osigurali te javne dionice.
Službenici i drugi insajderi u korporaciji mogu dobiti dionice kao naknadu. Ove ograničene dionice nije dopušteno prodavati na tržištu, iako se to ograničenje može ukinuti pod određenim uvjetima. Službenici i insajderi mogu prodati svoje dionice natrag tvrtki ili ih mogu prodati javnosti putem burze nakon što su registrirani putem državne agencije koja nadzire tržište.
Ograničene dionice uključene su u broj ukupno izdanih dionica društva. Broj neograničenih dionica u opticaju naziva se float i predstavlja broj dionica dostupnih za trgovanje na tržištu. Ako korporacija sama otkupi dionice vlastitih dionica, te se dionice više ne uključuju kao otvorene dionice.
Broj dionica u obradi sastoji se od dvije vrste dionica — povlaštenih dionica i običnih dionica. Vlasnici povlaštenih dionica obično nemaju pravo glasa unutar korporacije i primaju fiksnu dividendu prije isplate bilo kakve dividende dioničarima običnih dionica. Vlasnici običnih dionica obično imaju pravo glasa i imaju pravo na dio dobiti tvrtke nakon isplate povlaštenih dividendi. Ako društvo propadne, povlašteni dioničari imaju prednost u odnosu na obične dioničare u isplati dividende, na imovinu ili na prihode od likvidacije imovine.
Broj otvorenih dionica pomnožen s cijenom dionice predstavlja tržišnu kapitalizaciju korporacije. Ulagači koriste ovaj broj kako bi odredili veličinu tvrtki, koje se zatim mogu svrstati u kategorije kao što su velike, srednje i male kapitalne tvrtke. Različiti entiteti koriste različite dolarske vrijednosti za definiranje svake kategorije, a neki koriste više od tri kategorije veličina. Ulagači obično vide veće tvrtke kao stabilnije, a manje tvrtke često vide kao nestabilnije i rizičnije, ali s većim potencijalom za profit.
Još jedna metrika izračunata korištenjem dionica u obradi je zarada po dionici, što je neto prihod korporacije, umanjen za dividende na povlaštene dionice, podijeljen s ponderiranim prosječnim iznosom dionica. Zarada po dionici izračunava se za određeno vremensko razdoblje, obično godinu dana ili tromjesečje godine. Investitori smatraju zaradu po dionici najvažnijim pokazateljem profitabilnosti tvrtke, a zarada po dionici ima najveći učinak bilo koje metrike na cijenu dionice. Dionica s niskom cijenom koja ima visoku zaradu po dionici smatrat će se dobrom investicijom i bit će u velikoj potražnji, što će zauzvrat povećati cijenu dionice.