Dobrovoljno ograničenje izvoza odluka je jedne nacije da smanji izvoz proizvoda drugoj naciji. Do pojave dobrovoljnih ograničenja izvoza došlo je nakon Drugog svjetskog rata kako bi se spriječile međunarodne ekonomske napetosti i možda izjednačili uvjeti za igru. Nešto noviji primjer je dobrovoljno japansko ograničavanje izvoza automobila u Sjedinjene Države početkom 1980-ih. Država koja pokreće dobrovoljna ograničenja izvoza čini to u nadi da će izbjeći ekonomsku odmazdu od zemlje uvoznice. Zemlje izvoznice mogu zaobići ta ograničenja ulaganjem u strane tvornice i/ili pronalaženjem novih tržišta.
Nacije su povećale carine i zabranile uvoz iz inozemstva kao način da ojačaju vlastitu domaću industriju prije 1945. Oštri planovi otplate i politika zajma koje su postavile savezničke nacije nakon Prvog svjetskog rata pridonijeli su početku Drugog svjetskog rata prema nekim povjesničarima. Kraj Drugog svjetskog rata potaknuo je svjetske čelnike da potiču svjetsku trgovinu smanjenjem formalnih ekonomskih barijera. Ovo jačanje tržišta dolazilo bi od dobrovoljnih sporazuma između nacija o minimiziranju učinka stranog natjecanja. Ti bi sporazumi tada omogućili državama da razviju vlastitu industriju bez uplitanja sličnih uvezenih proizvoda koji bi mogli potkopati domaću industriju.
Često citirani primjer za dobrovoljna ograničenja izvoza je onaj koji se pojavio između Japana i Sjedinjenih Država 1980-ih. Japanski proizvođači automobila izvozili su u Sjedinjene Države automobile i kamione koji su bili jeftiniji i popularniji od američkih vozila. Čelnici američke automobilske industrije lobirali su kod predsjednika Ronalda Reagana da uspostavi uvozne kvote za japanske automobile. Ovi američki proizvođači automobila bili su zabrinuti da japanski automobili trajno odvlače potrošače od vozila proizvedenih u SAD-u. Reaganova administracija uspjela je uvjeriti japansku vladu da privremeno zaustavi izvoz automobila u SAD 1981.
Općenito, zemlja izvoznica u ovoj situaciji mogla bi pristati dobrovoljno udovoljiti tome jer možda želi izbjeći narušavanje svog odnosa sa stranom vladom i potrošačima zemlje. Na primjer, uvezena roba mogla bi značajno koštati radna mjesta i naštetiti gospodarstvu zemlje primateljice; Praktično, osobe bez posla imaju manje novca da potroše na automobile ili drugu uvezenu robu. Drugi razlog zašto bi se nacija mogla ograničiti izvoz je taj što nacije koje traže odmazdu mogu tražiti odmazdu u rasponu od povećanja carina, poreza ili kvota na uvezenu robu do potpune zabrane stranih proizvoda, između ostalog.
Država izvoznica mogla bi izbjeći dobrovoljna ograničenja izvoza proizvodnjom robe na samom stranom tržištu. Ovaj pristup zahtijevao bi kupnju tvornica, zapošljavanje lokalnih radnika i premještanje strojeva iz domaćih u inozemne pogone. Na primjer, neki japanski proizvođači automobila sada proizvode automobile u pogonima u Sjedinjenim Državama. Svaki proizvod iz tih tvornica bio bi isporučen izravno potrošaču, a ne kroz kompliciraniji uvozni proces. Druga mogućnost za zaobilaženje dobrovoljnih izvoznih ograničenja je lociranje drugog stranog tržišta kako bi se nadoknadili potencijalni gubici na postojećem tržištu.