Sve moderne industrijalizirane nacije oporezuju dohodak svojih građana. Većina varira svoje porezne stope prema visini dohotka koji se oporezuje. U Sjedinjenim Državama ove su varijacije stopa kodificirane, a primjenjuje ih Internal Revenue Service (IRS) i obično se nazivaju federalnim poreznim razredima.
Ustavna odgovornost za prikupljanje prihoda za rad američke vlade leži na Kongresu Sjedinjenih Država, a oni imaju odgovornost za postavljanje saveznih poreznih razreda. Prije 1895., Kongres Sjedinjenih Američkih Država naplaćivao je poreze na dohodak s federalnim poreznim razredima donekle sličnim modernoj praksi. Ustavnost zakona osporena je u predmetu Pollock protiv Farmers’ Loan Trusta. Godine 1895., Vrhovni sud SAD-a smatrao je da ustav zabranjuje takav pristup oporezivanju i da su svi porezni razredi eliminirani iz razmatranja. Šesnaesti amandman na ustav ratificirale su države 1913., čime je omogućen moderan pristup oporezivanju, uključujući korištenje saveznih poreznih razreda.
Najviši savezni porezni razred u SAD-u varirao je od porezne stope od 7% na prihode iznad 500,000 američkih dolara (USD) 1913. do stope od 92% na prihode veće od 400,000 dolara u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Do 2011. najviši savezni porezni razred smanjen je na stopu od 35%, primjenjivu na prihod veći od 379,150 USD. Prema američkom Zavodu za statistiku rada, 500,000 USD 1913. imalo je istu kupovnu moć kao više od 10,700,000 USD USD 2009. godine.
Porezne stope SAD-a nisu usporedive tijekom vremena zbog mnogih čimbenika, uključujući porezne olakšice. Bilo je vrlo malo dopuštenih poreznih odbitaka u ranim godinama američkog poreznog zakona, iako je osobni odbitak bio postavljen na iznos koji bi mogao uzdržavati kućanstvo tijekom cijele godine. Praksa korištenja visokih federalnih poreznih razreda postavljenih za plaćanje troškova koje je vlada imala u Drugom svjetskom ratu iznjedrila je novu industriju: lobiranje za porezne olakšice za različite korporativne interese. Ove porezne olakšice, koje su postale takozvana porezna skloništa, omogućile su, čak i krajem 1988., zaradu više od milijun dolara godišnje, a da se pritom gotovo ne plaća porez na dohodak. Mnoga porezna skloništa tog doba više nisu u poreznom zakonu SAD-a, što je situacija koju srdačno podržava većina ekonomista koji vjeruju da porezna skloništa rezultiraju pogrešnom raspodjelom resursa.